Nekoć su britanski pomorci bili važan djelić slagalice brutalne industrije lova na kitove, ali danas kao podsjetnik na to doba služe tek zahrđale ruševne zgrade i kosturi brodova zlokobnih otoka na jugu Atlantika.
Ugođaj na otoku Južne Georgije, smještenom oko 1300 kilometara istočno istočno od Falklanda, podsjeća na prizore iz kakva postapokaliptičnog filma. Zbog udaljenosti od ostatka civilizacije mnogi ga smatraju krajem svijeta. Malobrojnim turistima tek je stanica na njihovim krstarenjima.
To nije mjesto na kojem biste poželjeli ostati sami. Na nekadašnjim stanicama za okrutni lov vjetrovi nemilosrdno šibaju, proizvode škripu i buku lamatajući vratima i poklopcima na propalim postrojenjima – i tako od trenutka kad je i posljednji čovjek napustio otok prije pola stoljeća.
Danas je posjetiteljima zabranjeno prići postrojenjima bliže od 200 metara zbog rizika od urušavanja i opasnosti od azbesta. S obzirom na snažne vjetrove koji s lakoćom nose teške predmete, ne preporučuje se igrati se sudbinom.
Dok su zaljubljenici u prirodu otok smatrali slikovitim mjestom za promatranje tuljana, pingvina, albatrosa te sobova koje su sa sobom doveli Norvežani, brutalnim kitolovcima bio je tek „vreća novca“ bez obzira na more krvi koje bi ostavljali za sobom.
Kitovi su se koristili za dobivanje vrhunskih ulja za proizvodnju margarina i sladoleda, ali i sapuna, kozmetike te oružja, uključujući i glicerol za eksplozive.
Na Južnu Georgiju prvi je pristao James Cook, a ondje je i pokopan polarni istraživač Ernest Henry Shackleton.
U Grytvikenu, gdje se nalazila postaja za lov te preradu kitova i tuljana, godinama kasnije otvorio se povijesni muzej.
Na pitanje kako je propao unosan posao, mnogi odgovaraju kako je otok bio žrtva vlastitog uspjeha. Kitovi su se uplašili i prestali dolaziti, što i nije nevjerojatno s obzirom na to da je ih je ubijeno oko 175 tisuća.
Putovanja
Hoće li nestati pod morem? Aerodrom na umjetnom otoku do kojeg vodi 3750 metara dug most
