Svi ga znamo s malih ekrana, a nema tog kuhara, slastičara i gastro entuzijasta koji barem jednom u životu nije isprobao neki od njegovih recepata. Šarmantni Jamie Oliver svoju slavu stekao je kulinarskom emisijom upečatljivog naziva "Goli kuhar", iako zapravo nikad nije kuhao gol, te si tako osigurao mjesto među besmrtnicima.

Kada pričate s ljudima o Jamieu Oliveru naići ćete na dvojaka mišljenja. Dok ga jedni hvale, drugi ga kude. Zašto je tome tako, nitko ne zna. Možda je u pitanju ljubomora na svjetski uspjeh mladića koji se iz predgrađa Londona popeo na sam vrh gastronomske scene ili je posrijedi nešto drugo. No bilo kako bilo, nitko mu ne može uskratiti da je vlastitim trudom i angažmanom stvorio pravo malo kulinarsko carstvo. Desetak izdanih kuharica, stotine kulinarskih emisija emitiranih diljem svijeta te nemali broj restorana u svim većim svjetskim prijestolnicama dokaz su da se kuhanjem može puno toga postići. Naravno kada postoji volja i malo sreće.

Nedavno sam imao priliku posjetiti restoran Jamie's Italian, koji se nalazi u Covent Gardenu u samom srcu Londona. Ovo je onaj tip restorana iza kojeg stoji slavno kulinarsko ime, ali ta ista osoba nema baš prevelike veze sa samim mjestom. Zašto je tome tako? Riječ je o franšizi, gdje vi kupite pravo korištenja nečijeg imena, ali ujedno se trebate pridržavati određenih pravila. I upravo to je slučaj u ovom restoranu te glavni razlog zašto je restoran toliko popularan.

No vratimo se mi Jamie's Italian u Covent Gardenu. Sam restoran smješten je u prizemnom dijelu poslovne zgrade u izrazito prometnom dijelu Londona. Ulaz nije ništa spektakularno. Dok naši restorani vrata koriste kako bi na njima izložili nagrade koje su kroz godine osvojili na domaćem tržištu, staklena vrata ovog restorana nisu ničime oblijepljena, osim s nazivom. Ali to nije tako sa staklenim stijenama koje gledaju prema ulici. One su prepune pakirane suhe tjestenine, dasaka za rezanje te kuharica koje je Jamie izdao. Što je po meni ok. Ja sam jedan od onih koji ne voli da ga drugi s ulice promatraju dok jede, a ovime se stvorio savršen zaklon, ali i izložbeni prostor.

Prvo što ćete zamijetiti kada uđete je žamor ljudi koji razgovaraju dok uživaju u jelima spremljenima samo za njih. U tom trenutku do vas će doći domaćica restorana, koja će provjeriti vašu rezervaciju i odvesti vas do vašeg mjesta. Važno je napomenuti da za Jamieve restorane vlada veliko zanimanje te je najbolje rezervirati mjesto. Restoran sam po sebi nije posebno velik. Moja slobodna procjena je da u njega može stati oko 70 ljudi. Ali, zato je svaki dio prostora savršeno iskorišten. Mnogima se to neće svidjeti jer vam je susjedni stol doslovno pod desnim laktom, ali to je koncept koji funkcionira u tako velikim gradovima i ljude previše ne muči što drugi mogu čuti njihov razgovor. Odmah nakon što smo sjeli za stol, primijetio sam velik broj konobara koji rade u restoranu. Uspio sam ih izbrojati, njih 7 plus momak na šanku koji je pripremao piće i prao čaše. Za mene je to zavidan broj djelatnika na ovaj broj gostiju. I to je jedan od onih uvjeta koje trebate zadovoljiti, ako želite franšizni restoran.

Restoran Jamieja Olivera Restoran Jamieja Olivera (Foto: AFP)

Iako bi mogli pomisliti da je za ovaj restoran potrebno imati malo dublji džep, to zapravo nije tako. Ispostavilo se da je Jamie's Italian jeftiniji od mnogih u Lijepoj Našoj. Svakog radnog dana, u vremenu od 12 do 18 sati, poslužuje se takozvani "Super Lunch". U tom vremenu, uz standardnu A la carte ponudu možete birati između ručka od dva ili tri slijeda po cijeni od samo 111, odnosno 128 kuna. Mi smo izabrali super lunch u dva slijeda. Kao predjelo uzeli smo juhu od celera i češnjaka posluženu s domaćim kruhom. Moram priznati da je ovo bila jedna od boljih juha koje sam ikada jeo u nekom restoranu. Celer i češnjak sami po sebi nagovještaju jake i izražene okuse, što u ovom slučaju nije tako, jer su svi sastojci savršeno izbalansirani. Uz juhu poslužen nam je kruh ispod peke, koji se peče u samom restoranu. Nisam fan kruha, jedem ga jedino za doručak, ali ovaj me toliko oduševio svojom punoćom okusa da se to jednostavno ne može opisati.

Za glavno jelo odlučili smo se za domaću tjesteninu. Gennaro's tagliatelle bolognese te Wild Mushroom Cesarecce. Prvo jelo zapravo su tagliatelle, široki rezanci, u bolonjez umaku koji se priprema od najboljeg svinjskog i goveđeg mesa, svježih rajčica i parmezana. Drugo jelo svježa je tjestenina, nešto u stilu naših šurlica, s umakom od divljih gljiva i vrhnja. Moram priznati da me ni jedno od ovih jela nije posebno iznenadilo. Istina je da sam imao visoka očekivanja, ali sam pomalo razočaran jednostavnošću umaka u kojima se kupala tjestenina. Bolonjez je bio jednostavan, bez previše istaknutih okusa, jako sličan onome koji ćete doma pripremiti, što me razočaralo jer sam očekivao nešto po čemu ću ga dugo pamtiti. Očito neću. Umak od divljih gljiva zapravo je običan umak od gljiva i vrhnja, u kojem prevladavaju šampinjoni, ne znam gdje ih pronalaze divlje. Gljive su bile dovoljno kuhane, a opet ne prekuhane da se ne bi osjetio njihov okus. Ali umak sam po sebi ne sadrži nikakav sastojak koji bi ga izdvojio i učinio posebnim.

I na kraju, jesam li ostao razočaran? Moram priznati da jesam. Tko je kriv za to? Najvjerojatnije sam kriv ja, jer sam došao s pomalo visokim očekivanjima. No to je Jamiev koncept; jednostavno i brzo.

No, ono što mi se posebno svidjelo je svježa tjestenina, što se moglo vidjeti odmah čim su tanjuri stigli na stol. Isto tako ažurnost konobara na visokoj je razini. Odmah nakon što su nam jela došla na stol, drugi je konobar dojurio s povećim komadom parmezana i ponudio da nam ga nariba. Koliko god smo htjeli. Uživancija.



Uz to što možete uživati u svježoj tjestenini te talijanskoj kuhinji na Jamiev način, u samom restoranu možete kupiti njegove i Genarove kuharice (Jamiev mentor) po iznimno pristupačnim cijenama. I dok se cijena kuharica u knjižarama kreće od 20 funti na više ovdje ćete iste moći kupiti za svega 10. No ne prodaju se samo kuharice, ima tu pregača, kuhinjskih krpa, dasaka za rezanje i pakirane suhe tjestenine.

Sve u svemu, restoran kojeg vrijedi posjetiti. Svakako rezervirajte svoj termin na web stranici. A ako vam je London predaleko možete skoknuti do susjedne nam Budimpešte u kojoj se nalazi nama najbliži restoran ovog imena. Moram priznati da do pisanja ovog teksta to nisam znao.

P.S. tijekom vožnje u londonskoj podzemnoj čitao sam novine u kojima sam naišao na članak u kojem Jamie govori o tome kako će zatvoriti dobar broj restorana, većim dijelom ovih talijanskih, zbog Brexita i rasta cijena namirnica koje uvozi direktno iz Italije. Stoga požurite.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju