Nakon šetnje, planinarenja ili istraživanja Samoborskog gorja na dva kotača energiju najbolje vraćaju domaći specijaliteti, kao i ljekovita čašica u kojoj se nudi esencija tog kraja.
Manje razvikano od popularnih susjednih domaćinstava u kojima je uživanje bez buke i gužve nemoguća misija, obiteljsko izletište Gogo oduševljava putnike namjernike. Tako smo barem prosudili nakon čitanja pozitivnih komentara na internetu i odlučili „ispitati slučaj“.
Na sedam kilometara od Samobora, put na kojem se sreću biciklisti i planinari naveo nas je u selo smješteno na oko 500 metara nadmorske visine. Priroda koja odmara mozak, kokoši, zečevi i poni koji se slobodno šeću dvorištima karakteristični su za Slani Dol - selo u kojem se križaju markirani putevi, a štiti ga sveti Florijan.
Parkirali smo ispod kapelice i krenuli strmom ulicom do restorana koji osim prostrane terase ima i nekoliko stolova na cesti. Idealnih za gledanje u zelenilo i okrepu domaćim čajem od mente koju vlasnici Željka i Goran Bašić beru sami. Nude i planinski čaj, ali i brojne domaće likere.
Kako piše na jelovniku, onaj od divlje trešnje dobro djeluje kod neraspoloženja, dok Pušlek jača imunitet. Taj liker domaćini rade od 30 vrsta biljaka. Mogu se i kupiti „za kasnije“, bilo s etiketom ili bocama koje ručno oslikavaju. Objasnili su nam kako se može nabaviti i u Zagrebu, a prodaju ga u Croatian Food Heritage, trgovinici u Petrinjskoj ulici.
Izletište Gogo svoja je vrata otvorilo prije sedam godina, ali u početku je bilo zamišljeno kao kafić. Prvi gosti dolazili su na štrukle i zagorsku juhu, a malo-pomalo jelovnik je rastao. Danas se ondje može i prespavati u jednoj od soba. Uz noćenje nude i mogućnost doručka, polupansiona i punog pansiona.
Hrana i piće
Prirodni "antibiotik": Napitak od 2 kune koji bismo trebali uzimati svaki dan
Gutljaj po gutljaj, iščitali smo i dnevne specijalitete s ploče ispisane kredom. S menija je mamila zagorska juha i ona povrtna s heljdom, žumberačka pastrva, paprikaš od divljači, teleće pečenje, kao i češnjovke sa zeljem i krumpirom. Ima tu i jela sa žara, a prema preporuci valja kušati i krokete te njoke koje domaćica Željka priprema kao da kuha svojoj obitelji. Uskoro bi se mogla naći i jela ispod peke, koja je „u izgradnji“.
U malom, toplom prostoru gužva se taman prorijedila. Imali smo sreće naći slobodan stol s pogledom na brežuljke, ali za ubuduće preporučili su nam rezervaciju. Osobito tijekom vikenda kad su gužve. Valja imati na umu da je kuhinja mala, a ni zaposlenih nema puno, pa dođete li u kasno popodne, neka od jela na koja ste se namjerili mogu izostati.
Mudro je najaviti se i ako poželite kušati ono što nije uvijek u ponudi, nego kad se može nabaviti, poput patke s mlincima ili losos pastrve, karakteristične po crvenkastom mesu. Veće su od običnih i osobito slasne pečene s povrćem ili krumpirom. Obična i ružičasta pastrva dolaze iz kristalno čistih, mrzlih voda Žumberka, gdje ih uzgaja Tomo Vrabac. Krvavice i češnjovke su domaće, a sami suše špek i šunku te uzgajaju i kisele repu.
Salate i povrće poput rajčica također se beru u vrtu, a sve se uzgaja ekološki. Uz domaće namirnice čak i jednostavno jelo poput sira, vrhnja i špeka sa slatkom rajčicom koja ima i miris i okus predstavljaju pravu deliciju. Takva se remek-jela poslužuju za doručak, kao i domaći pekmezi od šljiva, marelica te jagode i bazge te prava, žuta jaja sa šunkom.
Kapu treba skinuti i kruhu koji kuharica Željka priprema na dva načina. I kukuruzni i onaj od koprive toliko su dobri da gosti traže da im se višak spremi za van. Na odlasku smo čuli kako ga gosti hvale kako je "najbolji, ukusan je kao kolač". Uz dalmatinsko maslinovo ulje te izvrsno bučino koje dolazi s varaždinskog OPG-a potrebno je puno samokontrole da se ne najedete i prije nego što stigne glavno jelo.
