Ivana i Ivana kliknule su čim su se upoznale. Spojila ih je ljubav prema kuhanju, putovanjima i neutaživa znatiželja za životom. Kad rade, maksimalno su posvećene, ali čim skinu pregače, počinje planiranje nove avanture.
Ivana Bekavac ima diplomu CIA-e (Culinary Institute of America), koji se smatra kulinarskim Harvardom, a otvorio joj je vrata u Hišu Franko kod Ane Roš, koja je proglašena najboljom cheficom svijeta 2017. godine.
Pastry chefica Ivana Čuljak u svoju je kulinarsku avanturu krenula s MasterChefom, radila je u jednoj od najboljih slastičarnica na Novom Zelandu, a danas je u Bread Clubu i radi na vlastitom projektu "Neka jedu kolače". Obišle su svijet, a putovnice su im izlizane od kilometara koje neumorno skupljaju.
Ivana i Ivana upoznale su se u splitskoj Bokeriji, gdje su zajedno radile, a uskoro možemo očekivati i novi zajednički projekt. O čemu se radi? Ne žele kvariti iznenađenje, ali vjerujemo da će se raditi o idealnom spoju slatkog i slanog.
Zbog načina na koji ganjaju svoje snove, mnogima su inspiracija, no za skupljanje žigova u putovnici i recki u CV-ju potrebna je i doza hrabrosti.
"Prije je raditi kao kuhar bila sramota. Obitelj mi je govorila 'samo nemoj to', ali s vremenom su se stvari promijenile i danas mnogi rade prekvalifikacije", kaže Ivana Bekavac, kojoj je diploma vrhunske kulinarske akademije bila izvrsna polazišna točka.
"Prvi dojam bio mi je kao da sam ušla u dvorac iz Harryja Pottera. CIA je koncipirana kao kulinarski koledž gdje nekoliko tisuća ljudi dijeli isti interes. Svi samo pričaju o hrani - žive je. Na raspolaganju su najbolji mentori, a nakon školovanja možeš raditi bilo gdje na svijetu. Program je takav da te pripreme na posao, na to da radiš šest dana u tjednu po 16, 17 sati dnevno.
Kad si slobodan, opereš veš i naspavaš se. Kuharski posao ne može se raditi polovično. Nemaš život, ali zato imaš veliku ljubav. U školu nije bilo teško upasti; traži se šest mjeseci rada u restoranu i znanje engleskog, no mnogo ljudi otpadne po putu do diplome. Kako bi ostali samo najbolji, kuha se i po cijele noći, a to ne može svatko izdržati", dodaje Ivana Bekavac te naglašava da je upornost ključna za uspjeh.
"Ako si dovoljno uporan, možeš raditi u najboljim restoranima svijeta. Doslovno dođeš tamo, moliš i dosadan si. Kažeš da ćeš se vraćati svaki dan, nećeš ništa dirati, nego samo gledati kako se radi. Četvrti, peti dan malo ti daju da pomažeš, osmog već nosiš sa sobom noževe. Vani je drukčije, mladim ljudima daju se prilike, mogu volontirati i sve se može kad se hoće. Ovdje je lako sjediti na kavi, kukati kako nema posla, ali treba dati nešto da bi to dobio natrag", otkriva Bekavac, koja je i prvi posao radila bez plaće, samo da bi naučila i došla do točke gdje je danas.
Iako se kuhanje u sjajnim restoranima oko svijeta može činiti kao med i mlijeko, to nije tako. Ivana Bekava upravo se vratila s Kariba, gdje je kuhala na privatnom katamaranu. Iako je imala dovoljno vremena zagristi u taj raj na zemlji, nije joj bilo lako.
"Kad nekome kažeš da si proveo tri-četiri mjeseca na Karibima, to zvuči super, ali većinu vremena provedeš zatvoren u maloj kuhinji. No naučiš i vidiš svašta. Posjetili smo otoke na koje ne idu turisti, a tirkizne boje s fotografija još su ljepše uživo. Tamo su primjerice jastozi i tune hrana za sirotinju. Jastozi se prodaju po dvadesetak kuna za kilogram.", kaže.
I Ivani Čuljak kofer je uvijek spreman za put. U Meksiku je provela pola godine te je guštala u avokadu i mangu.
"Ondje su tako ukusni da sam živjela na njima svaki dan, a destinacije u kojima ih uzgajaju uvijek imaju prednost", smije se Ivana.
Obje se slažu da se posao kuhara može naći bilo gdje u svijetu, ali osim hrabrosti potrebno je i dosta odricanja, izlaska iz zone komfora.
"Putovanja su me naučila cijeniti ono što imam - male stvari koje se često uzimaju zdravo za gotovo. Primjerice, kad si za Božić sam na drugom kraju svijeta i odeš do supermarketa da bi kupio kroasan pa ga tužan i sam pojedeš u stanu, onda naučiš uživati u svakom trenutku blagdana s obitelji. No kad odeš van, naučiš se izboriti sam za sebe i zato to svima toplo preporučujem", otkriva Čuljak.
"Kad se negdje odseliš i moraš naći stan, a nikoga ne poznaješ, to može biti prava muka. Samo taj početni korak gdje ćeš prespavati traži puno truda. Kad dođem u novi grad, najprije tražim ima li tamo nekog našeg poznatog tko može pomoći. To su teške situacije jer ne znaš što te čeka", priča Ivana B., no, kako kaže, zbog takvog načina života sklopile su brojna prijateljstva za cijeli život pa ih po cijelome svijetu čeka kauč na kojem mogu prespavati.
Jedan od poslova na kojem je mnogo naučila bio je u slovenskoj Hiši Franko.
"Tamo sam se zaljubila u prirodu. Gotovo godinu dana živjela sam u potpunoj izolaciji jer nema ničega oko restorana. Bilo je tamo nekoliko krava kojima sam dala imena i sretala ih dok sam ujutro trčala. Poznavala sam samo ljude iz restorana s kojima sam radila i živjela. Kuhinja je specifično okruženje gdje u mjesec dana dobro upoznaš ljude, posebna je to kemija. No imala sam i priliku puno putovati sa svojom cheficom po Sloveniji, ali i Austriji, Italiji, Americi jer smo imali brojna gostovanja", kaže Ivana
"U kuhinjama se ljudi brzo izmjenjuju, pa nije problem dobiti posao i ako vide da si dobar, onda će te zaposliti. U Novom Zelandu dobila sam posao tako da sam otišla s frendicom na kavu. Rekla mi je kako ima super slastičarnica koju mi mora pokazati. Otišle smo u Milse – jednu od najboljih slastičarnica u Aucklandu i Novom Zelandu.
Oduševila sam se! Sve je bilo tako lijepo, bila sam izvan sebe koliko. Milse se može mjeriti s vrhunskim francuskim slastičarnicama. Napisala sam im mail s molbom da mi se jave ako ikada budu tražili radnika. Bilo mi je nezamislivo da bih ondje mogla dobiti posao, ali odgovorili su mi da dođem na praksu i ostala sam tri mjeseca, koliko mi je viza dopustila", priča Ivana Č.
Na pitanje koje bi mjesto ponovno posjetila, veselo odgovara da bi to bio Novi Zeland, gdje pola kilograma maslaca košta dvadesetak kuna. Ondje tempo nije toliko ubitačan, radi se osam sati, a prekovremeni se plaćaju. Vikend je slobodan jer su dva dana odmora obavezna po zakonu. Među brojnim kuriozitetima navodi i kako bi se oni koji imaju afinitete prema piću ondje lako mogli propiti.
Doseljenicima Kivijima alkohol je dio tradicije. U usporedbi s primjerice Zagorcima za koje se kaže da mogu popiti, Kiviji su tate-mate. Za razliku od života u Oaklandu, koji je mješavina svih kultura i nacija, u Taupu gdje žive većinom Kiviji i Maori Ivana je imala priliku bolje upoznati njihove običaje. Zvali su je gipsy zbog njezina engleskog s izraženim "r" i nisu je lako prihvatili jer ''nije bila njihova''.
Osim toga, teško ih je razumjeti zbog specifičnog slenga - baš kao što to može biti i Hrvatima na Braču ili Međimurju kad se počne pričati na dijalektu. Stoga je na razgovor za posao povela prijateljicu Hrvaticu koja je ondje živjela godinama. Kako kaže, priroda je ondje nezaboravna. Jezero Taupo najveće je na Novom Zelandu, otprilike veličine Singapura, a ne nedostaje ni vulkana koji su poslužili za snimanje Gospodara prstenova. Sjajno je i to što se svi kupaju zimi bez obzira na niske temperature, zahvaljujući toplim izvorima.
"Jako mi se svidjela i maorska kultura, kao i hrana, a najviše njihov hangi, odnosno maorska peka. Kako ima mnogo termalnih izvora i zemlja je topla, služi im za pripremu jela od janjetine, krumpira, začina..." priča Ivana Č. te opisuje kako se posuda stavlja u zemlju i prekriva lišćem pa kuha.
Dodaje kako Maori i Hrvati imaju sjajan odnos, a prozvali su nas Tararima zbog načina na koji govorimo. Uvijek bi se vratila i u Australiju, gdje ima toliko prijatelja da se osjeća kao kod kuće.
"Tata mojeg prijatelja, gospodin Milan u Sydneyju kiseli kupus, kojim opskrbljuje cijelu Australiju i Novi Zeland pa za Božić i Novu godinu ima ludnicu kad naši počnu raditi sarmu", smije se Ivana.
Putovanje koje im je ostalo u pamćenju im je i krstarenje po Jonskim otocima, a iznenadilo ih je kako se za malo novca može uživati u ribi i vinu. Kažu kako putovanja ne moraju biti skupa. Kamo god da idu, obožavaju lokalne tržnice ili uzmu nešto iz trgovine i naprave piknik.
Uvijek su u potrazi za no name restoranima gdje je domaća hrana i dobra usluga, a bježe od razvikanih mjesta gdje idu turisti. U Parizu im je jedna od smjernica bila udaljiti se od centra dovoljno da se ne vidi Eiffelov toranj i krenuti u istraživanje, fotografirati se kraj mesnica i izgubiti se u četvrtima s dobrom vibrom. Nemaju isprintan program, nego opušteno hodaju, često prolazeći i dvadeset kilometara dnevno. Ako nešto pođe drukčije nego što su zamislile, ne živciraju se.
"Kad smo putovale u Grčku došla sam dva dana ranije i kad sam se trebala naći s Ivanom na jednom otoku, nisam je mogla dobiti na mobitel. Kako ona uvijek ponavlja 'ma, snaći ću se', nisam se brinula. U nekom trenutku vidjela sam je kako stiže autom s novim prijateljem", prisjeća se Ivana B.
Kako je prijevoz od aerodroma do grada bio papren, Ivana Čuljak promijenila je nekoliko lokalnih autobusa da bi stigla u gradić dvadeset kilometara do cilja. Tamo je nešto pojela i upoznala Patrika iz Nizozemske koji ju je povezao, a ostali su prijatelji za cijeli život.
Kako kažu, treba biti pametan, dobro procijeniti situaciju i ljude. Ne opterećuju se ni prtljagom, putuju s minimalno stvari - samo su mobitel, punjač, i novčanik obvezni, a ostalo se može kupiti na putu.
"Ne treba se živcirati na putovanjima, sve treba shvatiti kao avanturu, prihvatiti i nezgodne situacije, ostati pozitivan i uživati", slažu se Ivane.
Putovanja
Kameni prolaz dug 1,2 kilometra koji je stoljećima skrivao izgubljeni grad
