Kada se odlučite provesti godišnji odmor u kojem ste poput kufera, dakle na praćenoj ruti, svjesni ste da će tu biti nekih prednosti, kao i nedostataka. E sad, ovisno o godinama, društvu i raspoloženju, komfor, doručak, klimatizirano vozilo i mekan krevet drčnom backpackeru predstavljaju višak, dok nekom u srednjim godinama uvjet za putovanje u daleke krajeve. Kambodžu smo proputovali preko agencije računajući na pun komfor, ali su se majstori lukavo sjetili u program puta staviti i 24 sata u pravom starom kambodžanskom selu na rubu džungle, stotinjak kilometara od Phnom Penha na jugozapad.
Šef sela nas je posjeo uz slatku predstavicu, pjevanje i ples, ponudio nas pivom i pitao jesmo li gladni. Već prvi dan putovanja došlo je do raslojavanja u grupi, Australke i Amerikanci su jeli striktno hamburgere i zapakiranu klopu, a Kinezi i Hrvat ama baš sve što hoda, puzi, pliva i općenito ima oči. I nikako ne bi bilo konzumirano u Lijepoj našoj, dapače, smatrali bi to invazijom ili najezdom. Kambodža je desetljećima bila u nekakvom građanskom ratu, odnosno pod čizmom bolesnog Pola Pota, koji je prvo ubio dva milijuna svojih sunarodnjaka jer ga je bilo strah da ga svrgnu s vlasti, a onda pobjegao u džunglu, minirao svaki kvadratno centimetar i time pobio još milijun. Ljudi su bježali, skrivali se, i gladovali, sav urod su morali dati Potu, koji bi ga mijenjao za oružje i mine, i na kraju su ljudi počeli umirati od gladi. No kako je čovjek ipak daleko najsnalažljivija životinja, tako se i ovom prilikom snašao – ono što se prije nikad ne bi jelo, sad je postalo glavni izvor prehrane. Srećom, Kambodžanci su se konačno riješili diktatora, nastupila je demokracija uz štovanje Kralja, a hrana je danas vrlo slična vijetnamskoj kuhinji. Osim kad odete u džunglu i kroz šalu gazdu sela upitate može li vam spremiti neke „specijalitete“ koje su jeli prije rata. Pa se lokalne žene rastrče, a vaš se želudac uskomeša kad zakujete krike i posljednje trzaje raznih insekata i prijatelja koji će završiti u vašem tanjuru.
Za predjelo smo dobili pačji fetus, koji je bio sjajan, tvrdi bjelanjak i žumanjak i mali pernati zalogaj koji nekako nije htio u usta. Slijedile su žabice, cijele ubačene u duboko ulje, wok je ogroman, nagnut, i u biti se koristi samo jedna petina. Vatra je jaka, ulje palmino, žabice gumete, tvrde i s utrobom. Naši kraci u lokvi su puno, puno ukusniji. Slijedi zrikavac, lokalni specijalitet kojeg obožava popularni mladi Princ, ali sama svijest da jedeš kukca tjera na grickanje i gutanje otvorenih ustiju. Masno, teško, zasitno i gadno. Skakavce su nam preporučili da jedemo od nožica, baš kao i tarantulu, jer da je ostatak tvrđi (lokalci su gulili krila i tvrde dijelove kao mali Purger čokoladnu bananu ili torticu), a za kraj su nam ponudili mini-jelenka koji je kad sam zažmirio imao okus zadnje, neotvorene kokice. Iako kokica pruža manji otpor. Kad su nas pohvalili da smo pojeli sve i poslužili nam juhu, primijetio sam da samo u mom tanjuru prsno pliva slatki žoharčić. Taman sam ga ulovio u žlicu i zaustio da mi nije jasno zašto žohare služe žive, a onda mi je seoski starješina ogromnom brzinom uz kung fu urlik bacio i tanjur i juhu u džunglu. Vratio se s isprikom i novom juhom – sori frende, ne znam otkud je upao, ali žohare nikad ne jedemo...
I tako, kad ono idete u Kambodžu?
