Galerija
Vjerojatno ne postoji piće koje je toliko obavijeno velom misterija i kontroverzom kao što je to apsint. Piće pisaca, pjesnika, umjetnika i onih koji žive mimo normi žarilo je i palilo krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Osobito je bilo popularno u Francuskoj, a brzo se proširilo i u SAD-u, najviše u New Orleansu, gradu francuskih korijena.
Iako točno podrijetlo apsinta nije poznato, smatra se da ga je proizveo dr. Pierre Ordinaire 1792. godine kao lijek protiv dizenterije i malarije. Vrlo brzo dobio je nadimak la fée verte ili 'zelena vila' zbog svoje karakteristične boje. Lijek se najprije proširio među francuskim vojnicima u Sjevernoj Africi, koji su ga koristili protiv mikroba, za dezinfekciju, a potom je osvojio i sve ostale ljubitelje žestokih pića.
U apsintu su inspiraciju tražili Pablo Picasso, Charles Baudelaire, Paul Gauguin, Vincent van Gogh, Ernest Hemingway, Edgar Allan Poe, Arthur Rimbaud, Henri de Toulouse-Lautrec, Brian Warner, Oscar Wilde i brojni drugi, a ovjekovječen je i u nekim njihovim djelima. Manet i Degas neki su od vrsnih umjetnika kojima je apsint poslužio kao inspiracija. L'Absinthe je jedno od poznatih Degasovih djela koje prikazuje ženu depresivnog izraza lica kako zuri u prazno s čašom na stolu. Javnost je osudila djelo nazivajući ga odbojnim prikazom degradiranih duša sposobnih samo za poroke. The Westminster Gazette otišao je toliko daleko da je objavio kritiku u kojoj se navodi: "Možda je ovo izvrsno slikarstvo, ali 'likovna umjetnost' je nešto sasvim drugo."
I Manet je dobio slične reakcije na svoju sliku pijanca - ismijali su ga zbog izbora teme, a njegov mentor Thomas Couture izrazio je zgražanje i zaključio kako je umjetnik izgubio moralni kompas. Bez obzira na vještinu slikara, apsint na umjetničkim djelima nije naišao na odobravanje. Godinama je imao reputaciju pića koje izaziva halucinacije i oslobađa kreativnost, što je vjerojatno jedan od razloga zašto je postao popularan među umjetnicima. Žargon je tada vrvio izrazima poput zeleni sat (vrijeme za piće) ili okrenuti apsint, umjesto odapeti, odnosno umrijeti.
Optužen za nasilje
Neumjerena ljubav prema zelenom piću rezultirala je lošom reputacijom. Krivili su ga za ludilo, halucinacije i nasilje. Čak je postojala i bolest nazvana po njegovu navodnom učinku – apsintizam. Kada je jedan švicarski farmer nakon dugog dana opijanja zelenom vilom ubio svoju ženu, Švicarska je 1910. postala jedna od prvih zemalja koja ga je zabranila. Američke vlasti zabranile su apsint 1912. zbog velikog broja alkoholičara, a 1920. započinje doba prohibicije, potpune zabrane alkohola. Čak i u Francuskoj, gdje se godišnje pilo milijune litara apsinta, zabrana je stupila na snagu 1915. godine.
Što je zapravo apsint?
Artemisia absinthium glavni je sastojak po kojem je piće dobilo ime - biljka poznatija kao pelin, uz koju se dodaju i drugi sastojci, poput zvjezdastog anisa i komorača. Mješavina se macerira u jakom alkoholnom destilatu, a nekoć se koristilo i vino. Tradicionalni način uživanja u apsintu uključuje polagano lijevanje ledene vode (u omjeru tri do četiri dijela vode na jedan dio apsinta) preko perforirane žličice na kojoj se nalazi kocka šećera. Kada voda dođe u dodir s apsintom, tekućina se zamuti zbog tvari koja nije topljiva u vodi. Ako se to ne dogodi, vjerojatno se radi o tome da apsint nije proizveden klasičnom metodom i može ukazivati na lošiju kvalitetu.
Danas se apsint može naći diljem svijeta, a gradovi poput Pariza, Berlina i Praga imaju i specijalizirane barove za uživanje u zelenoj vil na ritualan način, s posebnim čašama, žličicama i malim fontanama iz kojih voda lagano kaplje u piće. Odvede li vas put u jedan od njih, pijte ga umjereno, na vlastitu odgovornost.
Legija stranaca: Od pustolova i kriminalaca do najelitnijeg plaćeničkog odreda na svijetu
