Mame koje su govorile da se ne smije jesti ogrizak jabuke bile su u pravu. Naime koštice definitivno nisu za preporuku - ne toliko zbog okusa, nego sastava.
Za to su krivi cijanogeni glikozidi, koji se nalaze u košticama jabuke, ali i u gorkim bademima, košticama nektarine, trešnje, kruške, šljive... Ima ih i u tamnoj riži, prosu, lanu i mnogim tropskim biljkama, osobito tropskoj kasavi.
Amigdalin, kojeg sadrže koštice jabuke, u probavnom traktu se razgrađuje u cijanid koji je otrovan, pa čak i smrtonosan u većim dozama. Srećom, jedna jabuka nas ne može otrovati.
Kad je riječ o primjerice trešnjama, tu također nema previše razloga za brigu, jer bi koštice trebalo prethodno samljeti u fini prah da bi nam naštetile – ili bi ih trebalo pojesti u ogromnim količinama. I pod pretpostavkom da zbilja volimo tamaniti koštice i možemo ih dobro usitniti zubima, cijanid koji bi se stvorio u crijevima sasvim je drugačiji od otrovnog cijanida koji nastaje u laboratoriju.
Komercijalni cijanid se koristi u obliku koncentriranih plinova, tekućina i kristala, u primjerice industriji papira ili plastike. Udisanjem ili gutanjem tih umjetnih kemikalija može se prekinuti opskrba stanica kisikom, što izaziva trenutno oštećenje srca i mozga.
Nakon nekoliko sjemenki jabuke, u organizmu može nastati otrov, ali u tragovima. Takva koncentracija je toliko mala da je tijelo izbaci tijekom probave. Ipak, puna šalica sjemenki bi izazvala teška oštećenja srca i mozga.
