Galerija
Put prema Plaškom kao da je put kroz vrijeme. Bujno zelenilo davno je osvojilo napuštene kuće koje se više i ne sjećaju sretnijih dana, a noći su sablasno tihe. Osim rijetkim stanovnicima ovoga kraja (jer od Josipdola do Plitvica, uz Plaški, jedino je veće mjesto Saborsko, ova će trasa biti poznata tek zaljubljenicima u prirodu i planine jer ovuda prolazi "zelena linija" Via Dinarice, ali i oni će svoj pohod morati dobro planirati jer u Plaščanskoj dolini ne postoji ni planinarska ni turistička infrastruktura.
Najčišća rijeka na svijetu?
Plaški ima, doduše, turistički ured, ali njegovi djelatnici rade na pola radnog vremena – a i to je previše za ovdašnje potrebe. Kako i ne bi bilo kada nadležna turistička zajednica Karlovačke županije na svojim mrežnim stranicama eventualne posjetitelje s Plaškim upoznaje jednom jedinom fotografijom starom četrdesetak godina i nimalo nadahnutim općim tekstom u kojem se usput, uz lički kupus, spominje tek rijeka Dretulja – i to bez najzanimljivijeg podatka o njoj – da je voda nulte kategorije, što znači da se može piti iz korita. Ovdje nećete naći ni podatak da se ona, jedna od najčišćih rijeka na svijetu, nakon poniranja ponovno pojavljuje na površini na izvorima Mrežnice, Slušnice...
Ali, ako je ured u Plaškom i zatvoren, kada netko eto nabasa, ljubazni mještani ili prodavačice u dućanu s ponosom će se pohvaliti draguljima svoga kraja. Uz Dretulju, to je Blaćansko jezero u susjednoj općini Saborsko, koje je najveća estavela (istovremeno vrelo i ponor) u Hrvatskoj, i Sinjac, nekoliko manjih jezera čija se nevjerojatna tajna tek nedavno počela otkrivati.
Sinjac je zapravo izvor rječice Tuk, živopisne, divlje i vrlo kratke krške rječice koja ponire nakon otprilike dva kilometra. Na početku njezina toka tužno stoji posljednje kamenje davno korištene mlinice koje prkosi vremenu i vodi, a i nad samim ponorom nalazi se devastiran mlin.
Sinjac, koji se smjestio u zaseoku Jezero, gotovo uz samu cestu Plaški – Saborsko – Plitvička jezera, kada je voda visoka, magično reflektira nebo svojom prilično velikom površinom, koketira s čupavim obalama i ugošćuje raznoliko slatkovodno raslinje. Pri niskom vodostaju ostaju tek četiri jezerca ili – kako bi ih nazvali oni manje oduševljeni "neuređenim" vodama – bare.
Legenda koja je postala stvarnost
Sinjac nije jezero za izlete uz brčkanje, dapače, domaći su oduvijek upozoravali djecu da se u njemu ne kupaju. Zapravo, desetljećima je najzanimljivija priča vezana uz Sinjac bila legenda koja je o njemu kružila.
Jednom je, kažu, u Sinjcu nestala čitava volovska zaprega. Žedan vol povukao je prema vodi i sjurio se s kolima punim drva u jezero. Jedan je vol izronio, a drugi, zajedno s kolima – nikada nije. Bili su pozvani i ronioci iz Rijeke, ali ništa nisu našli. Bilo je to 1936. i kako su desetljeća prolazila, a očevidci odlazili, nitko više i nije vjerovao da se to stvarno dogodilo. Ostala je samo priča za koju su svi mislili da je ionako nastala kako bi plašila seosku djecu i odvraćala ih od kupanja u zaraslom jezeru, iako su mještani često isticali da je njihov Sinjac i više od sto metara dubok.
A onda, sasvim slučajno (ili uopće ne) došao je čovjek kojemu legenda o kolima nije dala mira. Po Plaškom i okolici počeli su se muvati speleolozi, istraživači krša i ronioci koji su već 1984. prvim zaronom u mutnu plašku baru stigli na dubinu od 42 metra – i vidjeli da ima još. Sljedećim uronom četvrt stoljeća kasnije zabilježena je dubina od 103 metra, uz natuknicu – da ima još. U jednom od sljedećih urona, mutna sinja voda Sinjca na dubini 45-50 metara otkrila je – pogađate, onu volovsku zapregu, prepoznatljivu i u sasvim dobrom stanju.
Godine 2016., u sklopu petnaeste međunarodne speleoronilačke ekspedicije DDISKF-a iz Zagreba (Dinaridi – Društvo za istraživanja i snimanja krških fenomena) pod vodstvom Tihomira Kovačevića Tihija, istog onog kojem legenda o izgubljenim kolima nije dala mira i koji je prvi (s Ljubišom Kalinićem, Žarkom Supičićem i Mladenom Garašićem) zaronio u crnu vodu Sinjca, ronilački tim na čelu s Luigijem Casatijem dosegao je dubinu od 203 metra. Dalje se s opremom koju su imali nije moglo, ali vidjelo se – da ima još.
Svjetsko, a naše
Jezero Sinjac s potvrđena 203 metra dubine spada među najdublja krška jezera na svijetu, a najdublje od četiri grotla, Sinjac 1, trenutačno je treće najdublje istraženo "gorsko oko" u Hrvatskoj. U njemu je nakon nekoliko desetljeća viđena i jedina podzemna slatkovodna spužvica na svijetu, ogulinska špiljska spužvica (Eunapius subterraneus), koja živi samo u podzemnim krškim vodama Ogulinsko-plaščanske zaravni i sjeverozapadne Like.
Na početku 22. po redu, ekspedicije DDISKF-a "Plaščanske nimfe 2023", zadnje koju je s ovoga svijeta vodio Tihomir Kovačević – Tihi, na jezeru Sinjac otkrivena je informativna ploča s podacima i rezultatima istraživanja toga krškog fenomena. Uz DDISKF, organizatori su bili PD Plaške glave, koje je zaslužno za uređenje okoliša oko jezera, te Općina Plaški.
Ploča sadrži kronologiju istraživanja Sinjca, mapu i fotografije njegovih podvodnih kanala, podatke o zabilježenom živom svijetu, a svečano ju je otkrio talijanski speleoronilac Luigi Casati, također član DDISKF-a, koji je prvi zaronio na 203 metra dubine sinjeg plaščanskog jezera.
Sada ostaje samo čekati uzbudljiv nastavak ove krške romanse.
Hrvatska "Mala Venecija": Miris borova, mir, predivno more i dovoljno hlada za sve
