Ivane, prvo nam recite sve o akaciji, koju smo vam skoro svu popili.
Uz malvaziju koja je odležala u bačvicama od akacije - po čemu je i dobila ime, radim i borgonju, kao jedan od rijetkih vinara u Istri, potom chardonnay, pa muškat žuti kao polusuho vino, a istaknuo bih i Clemente - kupažu merlota, cabernet sauvignona, terana i borgonje.
Na koliko hektara imate vinograde, koje pozicije, koliko vina proizvedete?
Početak moje vinske priče počinje danom kad su moji, iako dobro skriveni vinski geni, odlučili prestati biti sramežljivi. U obitelji već nekih 200 – 250 godina postoji tradicija uzgoja vinove loze, koja je nažalost 1949. prekinuta i bila srozana na puko preživljavanje, jer je obitelj do drugog svjetskog rata bila jedna od priznatijih vinarija regije. Moji pradjed je u Parizu 1928. godine odnio Grand prix za crno vino.
Negdje 1999. imao sam priliku ubrati svojih prvih dvjestotinjak kilograma malvazije i napraviti svoje prvo vino. Da budem iskren, nije to bila ljubav na prvi pogled jer to vino bilo popijeno od strane društva ne zato jer je bilo dobro - već zato jer je bilo džabe!
Kada je krenulo ozbiljno?
Ubrzo. 2001. godine, lutajući bezglavo kao zgubidan po djedovom imanju (jer u tu vrijeme nije da sam radio išta korisnog, a kotirao sam kao propali student agronomskog fakulteta u Zagrebu), sinula mi je sjajna zamisao. Iste te godine nakon kupovine par inox tankova s improviziranim sistemom za hlađenje, i grožđem iz djedovih nasada, uspio sam napraviti vino koje se više nije pilo iz prije navedenih razloga! Dakle, to je već bilo nešto. 2002. godinu započinjem podizanjem novih nasada, da bih to isto radio i 2003. godine, kao i 2005. kad sam podigao svojih prvih 1,4 ha vinograda. Od tada, pa do sada, od 0,3 ha došli smo na 8,8 ha.
Svojevremeno sam vinograde obilazio pješice ali zadnjih par godina koristim Ladu Nivu. Skoro devet hektara je razbacano između Mandrijače, Gobovice, Šupline, Trsina, Karmerova i Skasa - ima se za hodati! Trenutno godišnje proizvedemo oko 35-36 tisuća boca od gore navedenih sorata.
Koja je vaša životna filozofija?
Pogled na svijet više mi puta zadaje problem jer sam po prirodi dosta pedantan (čitaj - kompliciran). Filozofija vinogradarske, a poslije i vinarske proizvodnji temelji se na održavanju balansa između prirode čovjeka i vina.
Odajte nam tajnu vaše šampionske malvazije?
Neki će reći – moje priče, ali to nije istina. Cilj mi je postići sortno karakterističan proizvod prihvaćen od tržišta, koji reflektira mjesto, regiju i ljude koji žive i obrađuju tu svetu biljku. Susjedi i prijatelji me znaju pitati imam li ikad vremena odmarati! Koliko god se posao takve vrste može činiti latentan, ako želiš postići zamišljeno, moraš u potpunosti život posvetiti poslu. Zauzvrat, od posla dobiješ takvu energiju i pozitivnu karmu da se život vinara s punim pravom može nazvati životom punim ispunjenja.
Gdje napadate tržište, a gdje ste trenutno najjači?
Damjanićevo vino se pije u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj gori, Italiji, dok se Poljaci i Nijemci još nećkaju da uvezu prve palete… Samo neka oni čekaju, neće ga možda biti kad se konačno odluče! Zastupljenost je dosta čudna stvar jer ga u Istri imaju privilegiju imati samo najbolji restorani, najljepše enoteke, kao i fancy kafići. Riječani ga često vole popiti, a Zagrepčani ga piju i doma i u Istri. Uglavnom, ako stvarno želite probati vrhunsko vino, ovjenčano srebrom s Decantera, znate gdje trebate doći. Samo se javite Ivi z Fuškulina, a sve ostalo je čisti hedonizam. Živjeli vi meni!
Sve što vas zanima u vezi vina Damjanić, potražite na njihovim stranicama i Facebooku! I pogledajte galeriju fotografija...
