Galerija
Teški mirisi zapaljene plastike ulaze u moje nosnice da tamo ostave uspomenu koja će vječno podsjećati na Bali. Čudna asocijacija za otok o kojem bruji cijeli svijet, ali i to je Bali. Ulice zagrnute pokrivačem od smeća, oblaci dima iz motora i automobila pomiješani s vlagom, automobili i motori na cestama kao da se natječu koji će pobijediti u toj slijepoj utrci balavih puževa, da i to je Bali.
Kiše koje lijevaju danima bez prestanka, čineći ispred vaših vrata rijeku, a pred vašim prozorom vodopad, da i to je Bali. Nećete na to naići ako upišete Bali u Google, niti će vas time privlačiti u turističkim brošurama, ali to je realnost i to je Bali. Ja, ja volim Bali! Bali je mnogo više od spomenutog smeća, smrada i gužve. Bali je čarolija!
Nakon što sam sletjela u Adelaide u Australiji, po prvi sam puta spoznala kako je biti VIP ličnost. Moj idući let za Bali bio je za 6 sati, a s obzirom na to da je moja viza za Australiju istekla, trebala sam biti u tranzitu. Vidjevši da je tranzitni dio zatvoren, krenula sam sa svim ostalim putnicima na predio provjere putovnica. Pomalo sam osjećala da me svi gledaju jer znaju da sa mnom nešto nije u redu.
Imala sam misli o kriminalcima i krijumčarima i stavljala se u njihovu kožu i pitala se kako se oni osjećaju u ovakvim trenutcima. Čim sam došla do pulta objasnila sam da bih trebala biti u tranzitu i tada se lanac počeo okretati. Jedan službenik je pozvao drugog, vratio me na posebno mjesto, drugi je pozvao trećeg, a zatim su otišli do četvrte službenice da bi se vratili obznaniti mi da nemam vizu, što sam očigledno već jako dobro znala.
Uvijek se na aerodromima osjećam kao netko iz prosvjete koga su poslali da obuči zaposlenike aerodroma što raditi u posebnim slučajevima. Tako je bilo i sad. Objasnila sam da znam da nemam vizu, ali imam pravo biti osam sati u tranzitu dok čekam idući avion. Tada je stigao peti službenik i poveo me sa sobom.
Nakon ugodnog razgovora i šetnje do drugog kraja aerodroma, predao me idućoj službenici, ona me odvela u prostoriju gdje je posebno upalila sve aparate da pregledaju moje torbe i skeniraju moje tijelo, a onda me ostavila u zatvorenom dijelu aerodroma, nekih otprilike 300 metara kvadratnih i dodijelila mi osobnog čuvara.
Sve mi je bilo smješno, a oni su svi bili divni. U jednom sam trenutku odspavala, a kad sam se probudila, kraj glave mi je stajala boca vode, čak je i menadžer tog dijela aerodroma osobno došao i ispričao se što ne mogu bolje, jer inače nisu navikli imati osobe u tranzitu, ali ako mi išta treba, da samo kažem čuvarima i da će mi oni donijeti.
Nisam bila zahtjevna, ništa nisam tražila, uživala sam u knjizi i snu i nakon 6 sati bila sam u avionu vozeći se u čaroliju. Sletjela sam na Bali, ne kao VIP, samo kao običan putnik, iako je moj prijatelj i poslovni partner Dominik organizirao moj odlazak s aerodroma, pa me tamo dočekao smiješni Jagger, koji je do kraja Balija ostao osoba s najboljim znanjem engleskog jezika.
Kad me ostavio pred hostelom, svi smo se grlili i Dominik i ja, Jagger i Dominik, Jagger i ja i smjeh je nadglasao zvukove motora. Zrak je bio težak i Denpasar je smrdio na trulež. S Dominikom sam sjela na ulicu gdje smo pojeli nešto ulične hrane rukama, baš onako kako to rade Indonežani.
Napravili smo plan puta pa smo ujutro, čim smo oči otvorili, sjeli na skuter i odvezli se u magični Ubud. Ubud je nezaobilazno mjesto na Baliju, ali usprkos mnoštvu turista i dalje ima tu neku posebnu čaroliju koja vas vuče da se zaljubite u njega.
Azija ne bi bila Azija bez majmuna, pa tako i u Ubudu postoji Monkey forest, šuma sa stotinama majmuna i to usred grada. Pri dolasku motorom morate sporo prolaziti kako ne biste kojeg zgazili, a kad se napokon parkirate, eto ih sa svih strana. Majmuni su lopovi, to zna svatko tko je gledao barem jednom Majmunske nevolje, film kojeg sam s rodicama u djetinjstvu pogledala bar 15 puta.
Ubudski majmuni su pravi mali vandali, otvaraju torbe, kradu što god svjetluca, svaki sat će dobro proučiti, a bolje vam je da im ne date da ga prouče skroz, jer bi mogli ostati bez njega. Sve vas to nekako zabavlja, sve dok ne ugledate curu kako sa ogromnim majmunom na glavi čuči na tlu. Prolazivši, u prvi trenutak nismo znali što se dešava, pa smo umalo krenuli naprijed kad smo čuli curu kako govori "Molim vas, pomozite!".
Vidjevši tada kako majmun stoji nad njom, mrsi joj kosu rukama i pokušava zariti zube u njenu lubanju, majmuni su odjednom postali neprijatelji. Još uvijek ne shvaćam pasivnost njenih prijateljica i ostalih ljudi koji su se tu zatekli i svaki put kad se prisjećam priče, razmišljam o tim njenim prijateljicama i ne mogu se načuditi kako nisu ništa poduzele.
Imavši u ruci komad nekog korijena kojeg majmuni vole jesti, Dominik mu ga je dodao u nadi da će se pomaknuti, ali cijela majmunova pažnja na korijenu se zadržala doslovno dvije sekunde, a potom je ponovo nastavio svoj pohod na njenu glavu. U tom trenutku i Dominik i ja počeli smo vikati, a ja sam krenula na njega svojim japankama, koje sam tada imala u rukama i u tom je trenutku napokon odskočio s njene glave i počeo se kretati prema nama.
Uskoro je odustao i krenuo drugim putem. Pitali smo curu je li dobro, ali bila je pod potpunim šokom i samo rekla: "Ne" i otišla sa svojim prijateljicama. Nas smo dvoje također bili pod malim šokom pa nam majmuni više nisu bili dragi kao prije.
Odvezli smo se u Goa gajah hram, koji je bio na mojoj listi prioriteta za posjet. Sada bih mogla pisati o povijesti, o religiji, o umjetnosti, o arhitekturi, ali pričat ću vam o Papaguštu.
Krenuli smo nekom malom stazicom iz hrama, šetajući kroz džunglu pored rijeke i tražeći neki hram, kako je pisalo na strelici prikačenoj za jedno stablo. Putem smo sreli momke koji su se vraćali, kazavši da nema tamo ničega, samo neka špiljica, a da dalje ne idu. Pogledavši špiljicu, mi smo se odlučili krenuti dalje, a pratila nas je i mala grupica Brazilaca.
Dok smo Dominik i ja pošli gornjom stazom vidjeti gdje vodi, Brazilci su krenuli donjom, gdje smo im se brzo pridružili. Kažu, neki ih je starac zvao da idu nešto pogledati, ali je čudan. Mislim da riječ starac i čudan u džungli nikako ne može biti loše. Odmah sam pohitala dolje da vidim gdje se skriva taj čovjek.
Pojavio se preda mnom, gol do pasa, sa žutom maramom, drhteći, zamagljenih očiju poput tek rođena djeteta i žutih zubi koji kao da su usahli cvijet, pa svakim danom postaju sve manji dok jednog dana ne budu potpuno sasušeni i otpadnu zauvijek, poput sasušenih latica.
Brazilci su se izgubili, ali nas smo se dvoje prepustili tom divnom čovjeku predivnog žutog usahlog osmjeha, prepustili smo se putu kojim nas je vodio Papagušt. Spuštali smo se niz odrone, kamene i zemljane, sve dok nismo došli tik do same rijeke, na čijoj su suprotnoj obali stajala vrata. Sama vrata na obali rijeke, s koje god strane ih otvoriš na istom si mjestu. Čudno je to mjesto, čudna su ta vrata i rado bih da u tom trenu Papagušt progovori engleski i sve mi objasni.
Tu su i velike špilje za koje Papagušt kaže da su hramovi. Vodi nas dalje preko malenog mostića od bambusa, koji pod nogama leluja kao da će se svakoga časa raspasti, a tada ulazimo u svijet kakav u mojoj glavi posjeduju samo vile.
Ulazi izrezani u otvorima špilja, zelenilo džungle, žubor vode, ptičice i Papagušt kako sjedi na stijeni i pokazuje nam kako i gdje on meditira. Taj magičan čovjek, Papagušt i on je Bali. Oprostivši se od čovjeka s najvedrijim žutim usahlim osmjehom, znala sam da ću zauvijek voljeti Bali.
Ujutro smo se najranije zatekli na tržnici. Prije nego započnete kuhati, potrebno je i kupiti hranu. A taj dan bili smo spremni za satove kuhanja. Naš učitelj, sin broj dva, što znamo po njegovom imenu Madi, bio je cijeli dan fenomenalan.
Kako znamo da je Made broj dva? Naime, na Baliju imate četiri imena za dječake i četiri imena za djevojčice i ako vam se rodi pet sin ili peta kći, samo krenete od početka. Za muškarce četiri imena su; Vayan, Made, Nyoman i Ketut, a za cure Niluh, Nimade, Ninyoman i Niketut.
Sjalo je sunce, kuhinja je bila na otvorenom, rižina su se polja prostirala oko nas, a pred ručak napravili smo i darivanja za bogove, što je bilo baš u skladu, jer je upravo bilo vrijeme Galungana, svetkovine u hinduizmu koja se događa dva puta godišnje, kada se sve ulice ukrašavaju ogromnim veličanstvenim ukrasima načinjenih od suhe palme, s malim hramovima/oltarima u podnožju, gdje ostavljaju svoje darove.
Tih se dana u svim hramovima, onim kućnim i onim javnim, ostavljaju darivanja jer se očekuju posjeti bivših umrlih stanara. Napravivši naše darove krenuli smo s kuhanjem. Taj smo dan skuhali 8 različitih jela. Naučili smo napraviti bazu s kojom možemo skuhati bilo koje od jela koje smo pripremali, tako da sada treba skupiti začine, doći kući, zavrnuti rukave i krenuti kuhati da pokažemo prijateljima i obitelji kakva je i kako se jede indonezijska hrana.
Rezuckali smo začine i povrće od luka do đumbira, u najvećem mužaru tukli smo tunjevinu, na najmanjem roštilju, pod kojim gori kokosova kora, pekli najmanje kebabiće na svijetu, vrtili zelene palačinke, radili zaprške, ubacivali piletinu i tofu, sve smo radili kao profesionalci i na kraju zasluženo uživali u predivnom ručku pohranjenom u sobici s uspomenama za vječnost.
Idućeg dana probudili smo se u Amedu. Bolesni! Takvo se stanje proteglo na iduća tri dana. Nisam mogla iz kreveta. Kako je rekla Ines, mala Njemica koju sam upoznala putem: “Tako je super biti otvoren i iskren s ljudima dok si na putu. Na primjer, svi znamo da smo svi imali ili imamo proljev i slobodno o tome možemo pričati, jer nam je svima isto.” Pa su se tako Dominikovi i moji razgovori vrtjeli upravo oko te teme idućih dana. I zaista je tako, svi su u Aziji imali po koji problematičan dan.
Srećom, odsjeli smo u Baracude, tek 4 sobe za iznajmljivanje, na plaži, mali kafić/restoran koji u principu radi, a ne radi jer nije sezona, mali Ayra jednogodišnji sin Aresa vlasnika, pas Maggy, predivni zlatni retriver, svi njihovi rođaci i prijatelji koji rade najbolje palačinke, svi su oni učinili da i bolest i kiša lakše i brže prođu.
S obzirom na vrijeme i bolest nismo se uspjeli popeti na vrh ni jednog od dva veličanstvena balijska vulkana, Mt. Batur i Mt. Agung i pomalo razočarani, s iščekivanjem što će biti s nama, a i s vremenom posljednjih 6 dana Balija. Krenuli smo za turističku Kutu.
Cijene:
Satovi kuhanja 300 tisuća rupija
Goa Gajah hram 20 tisuća rupija
Monkey forest 40 tisuća rupija
