Početkom rujna Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine predstavilo je novi Prijedlog Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu RH, a članak 16. toga prijedloga predviđa da se planinarski domovi smješteni na državnim i županijskim zemljištima daju na upravljanje javnim ustanovama i županijama, što je izazvalo buru reakcija među planinarima, planinarskim društvima i u široj javnosti. Jer, ako prijedlog zakona u ovome obliku bude usvojen, planinarskim domovima i kućama na zemljištu u državnom vlasništvu više neće, kao do sada, upravljati planinarska društva – odnosno, planinarski domovi neće više to biti.
Dok Hrvatski planinarski savez, planinarska društva i planinari uglavnom izražavaju strahove ili zbog nefunkcionalnosti i neodrživosti predloženog modela ili zbog moguće privatizacije planinarskih objekata u budućnosti, u široj javnosti mogu se čuti i sasvim drugačija mišljenja. Na primjer, planinarskim se objektima često prigovara zbog "kvalitete usluge" ili standarda koji je najčešće ispod onog minimalnog turističkog.
Planinarstvo nije izletništvo
U živoj raspravi oko ove teme posljednjih tjedana može se čuti, ali i pročitati - baš svašta. Od pozdravljanja novog načina upravljanja jer je sadašnja ugostiteljska ponuda loša, do zamjerki jer se do "restorana" može doći isključivo pješice, da nema parkinga ili interneta, da su posjetitelji morali sami ići po hranu, da zahod u nekom objektu davno nije renoviran ili da, zamislite - ne nude posteljinu, a k tome morate spavati s nepoznatim ljudima u istoj sobi.
Iz takvih je komentara jasno da ljudi izvan planinarske zajednice uglavnom nemaju pojma što su planinarski objekti, kako funkcioniraju i čemu zapravo služe. Tako se vrlo često, očito, planinarska infrastruktura miješa s – izletničkom.
Ovdje nećemo ulaziti u moguće razloge zašto je tako, ali mislimo da je ovo dobra prilika da ispričamo nešto o povijesti planinarskih kuća koje su ključne i za povijest hrvatskoga planinarstva i pokušamo objasniti njihovu ideju i funkciju, i naravno – zašto su im zahodi stari.
Što je mislio Premužić?
Planinarske kuće moramo razlikovati od smještajnih, ugostiteljskih i izletničkih objekata u brdima ili drugdje u prirodi. One služe (svugdje u svijetu, ne samo kod nas) za odmor i boravak planinara ili kao sklonište u nuždi. Mnogo se planinarskih kuća upravo zbog toga nalazi se na udaljenim i nepristupačnim područjima - sigurnost planinara u planinama glavni je razlog njihova postojanja. U Hrvatskoj ih je danas 146, a prepoznaju se po plavim pločama na kojima pod znakom HPS-a piše vrsta i ime kuće, nadmorska visina i naziv njezina upravitelja. Većinom planinarskih kuća upravljaju planinarska društava, a nekima ugostitelji ili privatne osobe koji su potpisali ugovor s HPS-om i obvezali se poštivati planinarska prava, povlastice i bonton.
Ovisno o tome kada je i koliko neki planinarski objekt otvoren te koliko je dobro opskrbljen, razlikujemo planinarske domove - koji su otvoreni stalno ili vikendom i mogu biti potpuno ili djelomično opskrbljeni (potpuna opskrbljenost podrazumijeva prodaju hrane i pića i namještene ležaje, a djelomična opskrbljenost prodaju pića i ležaje bez posteljine); kuće - koje su otvorene povremeno ili po dogovoru i skloništa - nezaključane i neopskrbljene kuće u kojima se može prenoćiti bez prethodne najave, a obično sadrže osnovni namještaj, ležajeve i peć.
Planinarske kuće, i naravno putove do njih, gradili su prvi planinari prije 150 godina upravo na udaljenim i teško pristupačnim mjestima kako bi omogućili planinarima siguran boravak na dugačkim planinarskim turama. Prvi naš planinarski dom bio je Gradska kuća na Sljemenu koju je izgradilo krajem 1870-ih Hrvatsko planinarsko društvo (danas Savez) uz pomoć zagrebačke općine. Rano je, na poticaj dvojice velebitskih prijatelja, Ante Premužića i Ivana Krajača, krajem 1920-ih, izgrađeno i Rossijevo sklonište na Rožanskim kukovima, kao i kuća na Zavižanu, koja je u početku nosila Krajačevo ime.
Daska po daska, korak po korak
Upravo s ciljem veće sigurnosti u planinama, mnogi su planinarski domovi – i baš zato – građeni na državnoj zemlji i uz potporu države, uz ugovore kojima su državne vlasti povjeravale planinarskim udrugama brigu o njihovu stavljanju u javnu funkciju i skrb o njima.
Tako su izgrađeni domovi na Zavižanu, Risnjaku, Bijelim stijenama… I u susjednim, "pravim" planinskim i planinarskim zemljama, Sloveniji, Austriji i Italiji, planinarskim objektima također upravljaju planinarska društva – s tom razlikom da im obilno financijski pomaže i država – jer ipak se radi o javnom dobru. Planinarske kuće, nije manje važno, često su i kontrolne točke HGSS-a i prema potrebi baze za njihove akcije.
Planinarsku infrastrukturu, u koju uz kuće ubrajamo i planinarske putove, dasku po dasku grade i održavaju volonteri, članovi planinarskih društava. Sredstva kojima se kuće održavaju uglavnom su sredstva kojima raspolaže određeno planinarsko društvo – pa i nisu baš neka, ili kojima im je pomogao HPS - koja također - i nisu baš neka, ali ipak, za održavanje i uređenje planinarskih kuća samo u posljednjih dvadeset godina HPS je izdvojio pola milijuna eura, a u tome je razdoblju odrađeno 270 projekata uređenja dijelova ili čitavih kuća.
Dakle, osim što je važno znati kako se kuće (ne)financiraju i na koji se način održavaju, nekako je logično u nepristupačnim dijelovima planine, u objektu koji ovisi o brizi volontera i simboličnim prilozima za čaj, ne očekivati posteljinu (vešmašinu treba dovesti na planinu pješice te je spojiti na struju i vodu kojih nema).
Često, zaneseni ljepotama prirode, ljudi zaborave i da je – da bi njima u predahu bilo toplo – netko svaku cjepanicu donio na svojim leđima ili u svojim rukama. Planinari poštuju određen bonton na planini, jedni druge i prirodu. Smeće se za sobom ne ostavlja, ne urliče se pijano dok drugi spavaju u istoj spavaonici, i ne očekuje se turistički standard kad ti je netko, uglavnom bez novca, svojom dobrom voljom i odricanjem omogućio da možeš usred divljine prespavati, ne pokisnuti ili osušiti odjeću i zagrijati se.
Sigurnost u planinama
Novi Prijedlog Zakona o upravljanju državnim nekretninama tiče se 47 planinarskih objekata (13 domova i 34 kuća). S njih 46 na opisan način, formalno ili neformalno upravljaju planinarska društva. Samo Schlosserovim domom na Risnjaku upravlja JU NP Risnjak - i dom je već dugo zatvoren jer ustanova nije uspjela organizirati njegov rad. To je dakle jedini primjer upravljanja kakvo novi prijedlog Zakona predlaže – i evidentno je loše.
Od tih 47 planinarskih domova i kuća koji se nalaze na zemljištu u vlasništvu RH, samo u njih 6 postoji ugostiteljska ponuda koju pružaju registrirani ugostitelji – jer u preostalih 41 nema odgovarajućih tehničkih uvjeta, mogućnosti opskrbe pa tako ni - interesa ugostitelja.
Isključivanjem planinarskih udruga iz upravljanja planinarskim domovima, kako to predviđa novi prijedlog Zakona, može doći do štetnih posljedica - ne samo za planinarsku infrastrukturu, nego i za sigurnost u planinama: jer su funkcionalni planinarski domovi nezamjenjiv preduvjet sigurnosti boravka u planinskim područjima.
HPS, planinarska društva, planinarska zajednica i dio javnosti u Hrvatskoj boje se da će budući upravitelji neke domove zbog komercijalne neodrživosti – jednostavno zaključati. Prijedlog takvog zakona - kojim bi se domovi dali na upravljanje javnim ustanovama i županijama, koje nemaju ni ljudske ni materijalne resurse kao ni potrebno iskustvo i znanje, dok je s druge strane Hrvatskom planinarskom savezu upravljanje planinarskim objektima jedna od osnovnih, registriranih i uređenih djelatnosti – u najmanju je ruku neozbiljan, a možda i opasan.
A tko će održavati staze?
HPS svoje je stavove iznio na javnoj on-line raspravi koja je trajala do 1. listopada, a podržala su ga brojna planinarska društva koja upravljaju planinarskim objektima i detaljno, nekad i sentimentalno, opisala trud generacija svojih članova u održavanju konkretnih kuća.
Prijedlogu novoga zakona HPS posebno zamjera spomenuto zanemarivanje uloge planinarskih domova u sigurnom boravku u nepristupačnim planinskim područjima, kao i činjenice da su domovi temelj planinarske djelatnosti (već 150 godina otkad je organiziranog planinarstva u nas), kao i to da bi državna imovina o kojoj se radi - propala da se upravo planinari desetljećima nisu požrtvovno o njoj skrbili, ali ističe i problematičnu formulaciju "održavanje davanjem u zakup" koja bi mogla budućim upraviteljima dati ovlasti da prema vlastitom nahođenju prenamijene objekte ili da njima raspolažu mimo planinarskih udruga koje se desetljećima operativno skrbe da ti domovi funkcioniraju i budu na usluzi svima koji posjećuju planine.
Također, dodaje HPS, s obzirom na to da se planinari i planinarska društva u prijedlogu ne spominju, prijedlog novog zakona dovodi u pitanje i svrhu angažmana planinarskih udruga na markiranju i uređivanju planinarskih putova koji vode do planinarskih domova. Planinarski putovi, uz domove, bitan su dio planinarske infrastrukture i također ih održavaju isključivo planinari-volonteri. Nejasno je zašto bi volonteri održavali i uređivali stazu do privatnog ugostiteljskog objekta.
Ministarstvo koje je predstavilo novi prijedlog zakona ove se teme nije ni dotaklo, a uz posvemašnje ignoriranje planinarskih društava i HPS-a, nazivanjem domova "ugostiteljskim objektima" i detaljnim odredbama kome ide budući prihod u njima ostvaren – jasno je da predlagatelji planinarsku infrastrukturu ne poznaju, o sigurnosti u planini ne razmišljaju, a za tradiciju Hrvatske kao planinarske zemlje i njezinih 150 godina organiziranog planinarstva – ne mare.
"Hram ljubavi prema planini": Planinarski dom zbog kojeg sve više izletnika kreće stazama predivnog Mosora
