Ekvinocij ili ravnodnevica (lat. aequinoctium) astronomski je događaj, tj. trenutak kada se Sunce u prividnom godišnjem gibanju nebom nađe na "nebeskom ekvatoru". To se događa dvaput u godini, oko 21. ožujka (proljetna ravnodnevica) i oko 23. rujna (jesenska ravnodnevica).
Datumi se mijenjaju
Iako se u školi uči da je datum proljetnoga ekvinocija 21. ožujka, zadnji put je ravnodnevnica tada nastupila 2007. godine – i neće ponovno sve do 2102. Ožujski ekvinocij je proljetni ekvinocij na sjevernoj hemisferi, a jesenski na južnoj. Za vrijeme ekvinocija solarna deklinacija je 0 stupnjeva, odnosno točka na zemlji na koju Sunčeve zrake padaju okomito u tom je trenutku točno na ekvatoru. Za proljetnog i jesenjeg ekvinocija Zemljanima Sunce izlazi točno na istoku, a zalazi na zapadu, a dan i noć traju jednako dugo. Astronomsko proljeće traje sve do ljetnog solsticija, 21. lipnja.
Ekvinociji su, kao i solsticiji, tijekom povijesti bili markeri godišnjih doba. Ožujski ekvinocij oduvijek se doživljavao kao vrijeme ponovnog buđenja, rođenja i obnove. Nakon zimskog perioda mirovanja i u prirodi se ponovo pokreće ciklus rasta i plodnosti, novog života koji svoj bujni vrhunac doživljava u ljeto. Ekvinocij je i znak za početak novog poljoprivrednog ciklusa, pa se i simbolika sadnje sjemena i danas često susreće i kao religijski i kao sasvim svjetovni običaj.
Simbolika ostaje ista
U religiji i mistici starih civilizacija ekvinocij se često obilježavao raznim solarnim festivalima u koje je uključeno sve što ima veze sa započinjanjem novog životnog ciklusa. Zbog toga su mnoge kulture slavile ožujski ekvinocij kao prvi dan nove godine, a među zanimljivijim proslavama proljetnog ekvinocija i dalje je ona u drevnom majanskom gradu Chichen Itza, u kojem su brojne građevine projektirane tako da se kroz njihove otvore mogu pratiti astronomski događaji, pa tako i ekvinociji.
U Zodijaku je datum ekvinocija početak prvoga znaka u ciklusu, babilonski kalendar započinjao je s prvim punim mjesecom nakon ožujskog ekvinocija, židovska Pasha počinje u noći punog mjeseca nakon ožujskog ekvinocija, kršćanski Uskrs prve je nedjelje nakon punog mjeseca po astronomskom početku proljeća.
Početak proljeća povezivao se s Afrofitom s Cipra, egipatskom Hathor i starogermanskom Ostarom. Ostara (Eostre ili Eastre), germanska boginja proljeća i zore, odgovorna je za ime mnogo mlađega kršćanskoga Uskrsa, koji je također, uz datum, preuzeo i simboliku ponovnoga rađanja i pobjede svjetla nad mrakom i života nad smrću. Zec se u štovanju Ostare koristio kao simbol plodnosti, a odatle je dospio u zapadnjačku uskrsnu simboliku. Ime Ostara povezano je s imenom grčke božice zore Eos, a oba se mogu pratiti do protoindoeuropske božice zore.
"Naša" pak Vesna, slavenska božica proljeća i njezina personifikacija, prema legendi je pobjeđivala zimu (tj. božicu Moranu), a donosio ju je bog vjetra Stribog. Dolazak Vesne u našim se krajevima obilježavao raznolikim običajima, a jedan od njih bio je bojenje jaja, obično u crvenu boju, koja su se potom poklanjala drugima.
