Galerija
„Moje ime je Nikola Horvat i jedan sam od hrvatskih hodača na duge staze - te rijetke grupacije ljudi za koje većina misli da nismo baš sasvim svoji. Na tim sam stazama zaradio i nadimak Tesla, jer, eto, Nikola sam iz Hrvatske. Hm, čini se da Ameri ipak nisu toliko neobrazovani koliko bi željeli naši stereotipi. Ipak, znali su me pitati: „Like a car?“ započinje uz smijeh naš sugovornik.
A kad kaže na duge staze, Nikola doista tako i misli. U nogama je nakupio više od devet tisuća kilometara: prehodao je Pacific Crest Trail (2016.) te potom napisao i knjigu Barinški epitaf, ustanovio je i prehodao Croatian Long Distance Trail (2018.). Prehodao je i Colorado Trail (2019.) na kojem je snimio višestruko nagrađivani dokumentarni film Why do I hike.
Prošle je godine prehodao dobar dio Continental Divide Traila, a tamo je snimio film Why do I hike 2: Hardships of a Thru Hike, koji će biti premijerno prikazan 10.2. u kinu Forum u Zagrebu, u 19 sati.
Uz Nikolino ime najčešće će se čuti i "prvi Hrvat koji je prehodao PCT". Na pitanje što misli o tome jednostavno odgovara da ljudi vole brojeve i statistike. "I ovdje sam spomenuo 9 tisuća kilometara. Tako je ljudima lakše spoznati opseg moje posvećenosti. Koristim to kao izvjesni marketinški trik. Realno, to nema nikakvu vrijednost naspram moga iskustva, no da bi ljudi dobili osjećaj tog iskustva i poželjeli pogledati film ili poslušati moje predavanje moram posegnuti za lako čitljivim podacima. S obzirom da stvaram djela koja traže da budu viđena i priče da budu poslušane brojeve sam prihvatio kao prijatelje. Pa ako ću s time da sam prvi Hrvat koji je prehodao PCT, CLDT, CT i dio CDT-a postići da moja djela dođu do većeg broja ljudi, onda neka tako bude."
Nešto očito radi, jer je film Why do I hike pogledalo gotovo dva milijuna ljudi. Nastavak ima neke poveznice s prvim dijelom, ali ipak je to uradak za sebe, objašnjava Nikola. "U ovom nastavku se više fokusiram na poteškoće, a ne na razloge zašto hodam." Ipak, ima tih razloga u filmu, no vješto su isprepleteni s radnjom.
Why do I hike 2 bavi se poteškoćama na thru hikeu i kroz šest poglavlja govori o konkretnim izazovima s kojima se susreće gotovo svaki hodač na duge staze. "Možda će netko na kraju imati upitnik nad glavom i pitati se zašto bi netko uopće želio to u životu, ali baš kao što nas život ne pita koliko ćemo patnje i poteškoća doživjeti tako je i s trailom. Netko prođe lako, netko se napati za trojicu. Nikad ne znaš kako ćeš na novoj stazi proći. Uostalom, tu je i prvi dio filma koji je dobar uvod u nastavak."
Na ideju je, kaže, došao čitajući na Youtubeu komentare ispod prvog filma. Bilo je nekih koji su tvrdili da thru hike nije romantičan kakvim ga je Nikola prikazao. "Znao sam da imaju pravo. Malo sam promišljao, a onda sam odlučio otići snimiti nastavak i prikazati one najteže trenutke thru hikea. Takav film o thru hikingu ili planinarenju nisam još vidio i to mi je bio još jedan razlog da se upustim u taj pothvat. Kroz nekoliko poglavlja dotičem se izazova s kojima sam se svakodnevno susretao, a od kojih je možda najteži i smrt kolege hodača. Koliko sam uspio dočarati težinu i muke puta procijeniti će gledatelji."
A da brže prođe vrijeme do premijere filma (sljedeći petak u 19 u kinu Forum!), Nikolu smo pitali sve što bi vam moglo pasti na pamet. Nema na čemu.
Zašto? Postoji li jedan odgovor?
Oduvijek sam bio tražitelj odgovora na neka čudna i teška pitanja, a koja vrlo često niti nemaju konkretan odgovor. Ovo je jedno od takvih pitanja. Na njega se odgovara cijeli život i uvijek kapaju novi odgovori. Prirodne ljepote, vrijeme koje stane dok danima hodaš i niti ne znaš koji je dan u tjednu. Ili možda dobrota ljudi koje susrećeš, zahvalnost za male stvari poput gutljaja hladne vode ili sunca na licu koje te po prvi puta grije nakon 3 dana oluja. Možda je posrijedi neutaživa žeđ za osobnom evolucijom koja često dolazi kroz nepoznato, kroz izlaženje iz vlastitih zatvora i sigurnosti. Ta potreba da otkrivamo svijet i da se nađemo izgubljeni u potpunoj novosti gdje um pase na pašnjacima iskustva. Sve su to razlozi a ima ih još i dolazit će kako sazrijevam.
Film ili knjiga? Kroz što se možeš bolje izraziti?
Film. Ideja postoji kao cjelina. Potom razrađujem do neke mjere. To najčešće bude naziv, ime projekta, mjesto. Potom odlazim na snimanje, dajem sve od sebe da napravim zaista najbolje i da doma donesem vrhunski materijal. Onda odmaram malo pa nakon mjesec-dva krećem s kreativnim radom pričanja priče. U tim trenucima naprosto pratim svoj unutarnji kompas kreativnosti koji me vodi i nekako intuitivno stvaram.
Moji filmovi su način na koji se izražavam. Krenuo sam s knjigama, koje i danas volim pisati i upravo je jedna u nastanku. No, film je višedimenzionalan. Glazba, pokretna slika, govor. To su tri dimenzije kroz koje onda pletem priču o iskustvima koje sam prošao, a vjerojatno većina nikada neće imati prilike da nešto slično iskusi. Naravno, tada dolazi i onaj dio gdje inspiriram ljude. To je divan osjećaj i svojevrsna odgovornost koju sam preuzeo. Na kraju, to jedino i ostaje – iskustvo koje se širi u koncentričnim krugovima iz kojih ljudi uzimaju kako je kome potrebno.
Kako se pripremaš, kao hodač i kao filmmaker?
Svaka nova hodnja bude ipak mrvicu lakša za pripremu, baš zbog prethodnih iskustava. A onda kada dođeš tamo opet si u posve novoj okolini i moraš plivati u nepoznatom.
U svaku novu avanturu ulazim s još malo više iskustva. Neizvjesnost, strah, anksioznost…to je uvijek prisutno u nekoj mjeri, no temeljitom pripremom umanjujem te nelagode. Ovoga sam se puta uputio s jako mnogo video opreme. Kamera s 3 objektiva i tronošcem, dron, gopro, onda baterije za sve to, punjači, mikrofoni, mala rasvjeta. Preko 5 kilograma dodatne opreme. Nekome od mojih kolega to je bila težina cijelog ruksaka, meni samo maleni dio. To je uzrokovalo mnogo poteškoća za mene, pa je uz pustinjsku sušu i vrućine ili pak snjegove Colorada i to bio veliki izazov. No, nisam odvajao ta dva zvanja. Hodam da bih snimao, snimam jer hodam. Tim više jer sam sve odradio potpuno sam – od prikupljanja sponzora za video opremu, preko crowdfunding kampanje, a onda i ono najteže ali i najuzbudljivije – prehodavanje najdivnije divljine. Dakle, film je bio sastavni dio putovanja. Bio sam režiser i snimatelj 24 sata na dan baš kao što sam bio i hodač 24 sata na dan. To je preduvjet dobrog filma, jer ako odvojim uloge to neće biti to.
A sve je počelo s prvim korakom traila PCT…
Da, slutio sam da je taj prvi korak jedna prekretnica, no nisam ni u najluđim snovima mislio da ću doći ovdje gdje sam danas. Da mi je netko 2016. rekao da će moj film postati jedna od glavnih hikerskih referenci u SAD-u ne bih mu vjerovao. Ljudi me po šumama Amerike prepoznaju, pružaju ruku, pričaju mi o lijepim trenucima koje su doživjeli gledajući moj film. To su za mene velike stvari. Ta zajednica – thru hiking zajednica SAD-a je zaista jedna specifična grupacija i lijepo je biti prepoznat od tih ljudi u tako lijepom svjetlu.
Kako te hodanje mijenja?
Kada hodaš prvih par dana se sve svodi na fizički aspekt cijele priče. Lijepa priroda, pomalo se boriš s tijelom, udivljen si i uzbuđen jer si se maknuo od svakodnevice. No, prava promjena tek slijedi. Unutar tebe se u tim prvim danima duh pomalo udaljava od poznatog i uranja u nepoznato. Vrijeme mijenja svoj ritam. Vrijeme je zaista relativno i tvoji dani postaju duži. Nesvjesno produžuješ iskustvo svoga života. Potom ti počinju dolaziti ideje, misli koje su čiste i vrlo prodorne. Počinješ živjeti u ritmu planete, počinješ osluškivati i udisati prirodu. Nakon par tjedana bude ti se osjetila. Bolje njušiš, bolje čuješ, razlikuješ bolje bitno od nebitnog. Sjećam se momenta kada sam nanjušio ljude dobrih 20 minuta prije nego sam ih vidio i čuo. Kako ljudi miriše da ih prepoznaš? Po omekšivaču. Nanjušio sam miris koji ne pripada prirodi i znao sam da dolaze ljudi.
Kada sve to proživljavaš mijenjaš se. I tvoj odnos prema sebi, ali i prema drugima. Tako je barem utjecalo na mene. Možda neki mlađi um neće doživjeti toliko promjena i fokusirat će se na sportski aspekt hodanja i brzine, ali u suštini duge hodnje imaju tendenciju da izmjene čovjeka na bolje.
Možeš li nekako pripremiti na samoću?
Teško. Suočavanje sa samim sobom je veliki izazov i mnogi će čovjek na prve znakove pojavljivanja tih izazova naći razlog da pobjegne od toga. Ipak, gdje ima volje ima i načina. Sama svijest o tome da samovanje može dovesti do izvjesnih psihičkih poteškoća je dobra početna točka.
Čovjek mora provesti određeni dio vremena sam. To je nužnost i potreba našeg duha. Rađamo se sami, umiremo sami. Tako da moramo ponekad i živjeti sami sa sobom.
Kakav je osjećaj nakon te samoće doći u grad?
Ovisi od grada do grada i energije tog mjesta. Ovisi o tome što si prošao u proteklom periodu. Odgovor nije jednostavan. Znao sam bježati iz planina kako bih se spasio od oluja. Tada je grad spas i jedva ga čekaš. S druge strane bilo je momenata kada mi se ne spušta u dolinu, u grad, a moraš zbog opskrbe hranom. Rekao bih da je posjećivanje civilizacije sastavni dio hodnje. Trebaš ljude, trebaš civilizaciju. Ako hodaš divljinom to ne znači da si nužno alergičan na grad. Nije poanta samoodrživost u divljini. Nemaš oružje, nisi Indijanac koji će s plemenom harat prerijom. Ovo je nešto drugačije. Dolazim u grad sa spoznajom da mi daje nešto što mi treba i što volim – hranu, vodu, higijenu, a i sa spoznajom da iz njega odlazim ubrzo natrag u divljinu. U gradovima se događaju divni susreti s divnim ljudima koji te prihvaćaju, vole tvoj način života i često ti žele pomoći. To je također velika vrijednost.
Kada počinje putovanje?
U trenutku kada osvijestiš da si ovdje na Zemlji tek mali komad vremena i da je svaki dan i svaki sat putovanje koje nema cijene. Tek kada to osvijestiš mijenjaš prioritete. Onda BMW ima vrijednost isto kao papirnata karta Hrvatskih željeznica – jer čini istu stvar – dovodi te od točke A do točke B, a četverosobni stan na Pantovčaku vrijednost manju od šatora u oluji.
Kada završava?
Putovanje potencijalno završava smrću. A ni to nije sigurno. Ili pak u onim trenucima kada ljudi odluče da su naučili dovoljno i da će odmoriti. Tada čamac tvoga života odlazi u slijepi rukavac.
Koji ti je dio putovanja najdraži?
Hodanje je najbolji dio. Snimanje također jer tu dolazi kreativnost do izražaja. No, i sam proces stvaranja filma/knjige je očaravajući. To su sve trenuci velike kreativne energije i ne znam što bi moglo spriječiti da ne napravim djelo nakon što krenem. Ono što je pak ateriranje u prašinu je marketing i prodaja nakon što sve napravim. Gorko otriježnjenje u državi gdje je kultura zadnja rupa na svirali.
Bi li što ponovno?
Ponovio bih PCT. PCT je poseban iz tog ugla jer mi je bio prvi trail koji sam prehodao. Na njemu se rodio Tesla. Tamo sam stekao veliko iskustvo koje me je onda pripremilo da se lakše odvažim na CLDT, CT i CDT. Taj trail je zauvijek ostavio dubok trag u mome srcu. Volio bih ga prehodati s nekom meni dragom osobom bez kamere, bez tipkanja blogova i pričanja priča. Baš onako za sebe, polako i s potpunim predanjem trailu. Dakle, drugačije nego do sada.
Neočekivani komad opreme koji ti je jako dobro došao?
Pinceta. Jedne sam sezone izvadio 50 krpelja sa svoje kože. Pinceta je tu bila od velike koristi.
Prehodavanje dugih trailova - odvažnost ili potreba?
Rekao bih da je to odvažnost. Nije hodanje jedini način da čovjek učini nešto dobro za sebe. Samoća se može naći i na drugim mjestima i kroz druge aktivnosti.
A povratak?
Uvijek je lijepo vratiti se doma nakon mnogo vremena. Čekaju te ljudi koje voliš i koji vole tebe. Jedan od sastavnih dijelova putovanja je i povratak. Zato je putovanje dobro – jer se ipak vraćaš.
Vratiš se uvijek malo izmijenjen, ali vjerujem na bolje. Takva iskustva ostavljaju traga na čovjeku i mislim da bi bilo pogrešno žaliti za prošlim verzijama sebe. To bi značilo da su moja putovanja bila štetna, jer ukoliko tvoj sadašnji ja nije bolja verzija od prethodne onda si negdje pogriješio.
