Megalomanska nacistička arhitektura trebala je pokazati Hitlerovu snagu i moć te izazvati osjećaj strahopoštovanja u "malom čovjeku". Inspiracija u osmišljavanju izgleda kompleksa nacističke partije, muzeja, zgrada, ljetnikovaca i stadiona nerijetko je proizlazila iz Hitlerova divljenja arhitekturi drevne Grčke i Rima - barem kada je riječ o veličini (ali ne i profinjenoj ljepoti).
Arhitekt Albert Speer imao je pune ruke posla oko osmišljavanja megaprojekata prema Hitlerovoj viziji. Betonsko naslijeđe je mahom uništeno, napušteno ili nikada dovršeno, a ono koje nije stradalo u ratu izgrizao je zub vremena. Preostale građevine i danas služe kao podsjetnik na jezivu prošlost totalitarnog režima.
Jedan od nekadašnjih simbola propale vlasti nalazi se i u Nürnbergu, bavarskom gradu koji odiše kulturom i umjetnošću, koji su nacisti svojedobno odabrali za godišnje propagandne skupove. Tijekom 30-ih godina počeo je nicati monumentalni kompleks s kongresnom dvoranom: Reichsparteitagsgelände.
Zgrada u obliku slova U na rubu polja Zeppelin u Nürnbergu trebala je predstaviti punokrvnu moć nacističkog režima. Zamišljena je tako da primi čak 50.000 ljudi (dvostruko više od broja posjetitelja koji bi mogli stati u rimski Koloseum), koji će pljeskati Hitleru na skupovima stranke. Kompleks koji su projektirali arhitekti Ludwig i Franz Ruff nikada nije dovršen. Rat je progutao sve resurse, a nacistima je, osim novca, nedostajalo i ljudi koji bi ga mogli realizirati.
Ogromna kongresna dvorana ograđena zidovima od gotovo 40 metara, poput kakvih drevnih arena, postala je još jedan simbol nacističkog neuspjeha. Zajedno s kompleksom građevina Prora na otoku Rügenu, jedna je od najvećih sačuvanih monumentalnih građevina iz nacističkog doba.
Sudeći prema aktualnim događanjima, dvorana bi mogla dobiti novu namjenu. Budući da su zastarjeloj zgradi opere u Nürnbergu potrebne godine i godine za obnovu, Nijemci su zaključili kako je ulaganje u privremenu zamjenu vrijedno truda.
Vijeće Nürnberga nedavno je odlučilo da će se u kongresnoj dvorani privremeno smjestiti gradska opera, ali ta odluka izazvala je i brojne kritike onih koji smatraju da se simbol nacizma nikako ne bi trebao povezivati s epicentrom kulture i umjetnosti.
Rasprave o sudbini dvorane nisu novost. U ranom poslijeratnom razdoblju ondje su se održavale izložbe, a šezdesetih godina prošlog stoljeća razmišljalo se o preuređenju u sportski stadion. Gradsko vijeće je 1987. odbilo ideju investitora da se zgrada prenamjeni u rekreacijski i trgovački centar. Od 2001. godine u sjevernom krilu zgrade je Dokumentacijski centar, dok se u južnom krilu od 1963. nalazi simfonijski orkestar, koji ljeti održava koncerte u dijelu unutarnjeg dvorišta.
"Ta grdosija je sinonim za sve monstruozne stvari koje su se dogodile tijekom nacističkog režima", napomenuo je povjesničar Hans-Christian Täubrich te dodao kako bi građevina samo omela gledatelje od umjetnosti, ali s njegovim mišljenjem se ne slažu svi.
Lucius Hemmer, umjetnički direktor opere, rekao je za Nordbayern kako je ideja o preseljenju operne družine u dvoranu "šarmantna".
Hoće li daske kazališta, kao i radionice, prostorije za probe i uredi pronaći novi dom u nekadašnjem simbolu nacističke moći, tek ćemo vidjeti...
