Prvi dani na farmi bili su divni, provedeni u šetnji po australskim poljima, među drvećem eukaliptusa. Sve je bilo zeleno, a meni je nedostajala ona žuta boja kojom su ravnice ljeti bile obojane. Penjali bi se na malo brdašce s kojeg se pružao predivan pogled na okolne farme. I svaki put kad bi prolazili tim putem, dočekalo bi nas stado krava koje su fiksirale poglede na nas. Samo sam čekala da se skupe u stampedo prema nama, pa da počnem bježati poput onih iz Pamplone.
Australska priroda me privlačila i voljela sam biti vani. Uživala sam u vegetaciji različitoj od naše. Sve je bilo nekako drugačije. Od kuća preko ljudi do prirode. Papige su se skrivale u krošnjama, pjev glasnih kukabura je odjekivao. Osim eukaliptusovih drveća za koje sam već prije napomenula kako ih obožavam, oduševila sam se malim voćnjakom koji se nalazio nedaleko od kuće. Stabla limuna, naranče i limete bila su posađena u krug. Često bi otišla tamo nabrati voća ili se samo prošetati i uživati u toplim zrakama sunca koje su padale na stabla dok se u daljini nebo tamnilo.
Obožavala sam šetati farmom. Prije 3 godine kad bi krenuli u šetnju, za nama su išla dva psa i dvije mačke. Buffina, Baja, Blackie i Rosie. Bili su preštosni. Tako bi mi svi u čoporu šetali farmom i uživali u toplom popodnevnom suncu, brali kupine, ćakulali. Sada je bilo drugačije. Buffine i Rosie više nije bilo. Jedna je otišla iza duge od starosti, a druga od zmijskog ugriza. Pretužno. Kupine još nisu bile rodile, a polje je bilo bljuzgavo od neprekidnih kiša.
Jedan dan smo odlučili otići na izlet u Eurobin, na farmu jelena i emua. Pogled koji se pružao s jednog dijela farme bio je jednostavno nevjerojatan.
Bilo je lijepo vratiti se u stare dane. Prvi, a ujedno i zadnji put kad sam bila na ovoj farmi bilo je prije 11 godina. Sve mi je izgledalo drugačije nego što je sad. Iza ograde zajedno su živjeli jeleni, nojevi i emui. A kokice su šetale bezbrižno posvuda. Malo dalje bio je tor sa svinjama, a pored njega veliki dio polja ograđen za ovčice. Uzela sam komad vune s ograde i ponijela ga jednoj prijateljici koja me ugnjetavala za uggsice danima, mjesecima. I pošto mi one jednostavno nisu stale u kofer, dobila je komad vune. Ista stvar, ako ne i bolje. Made down under, 100 posto vuna australskih ovaca. Garantirano.
I tako sam ja uživala u ruralnoj Australiji. Divovski noj mi je jeo iz ruke. Hranila sam malog kozlića na bočicu. Kupila vunu s ograde. Brala naranče i limune. Skakali smo po trampolinu poput djece. Trčali poljem.
Bilo je idilično sve dok nije prestalo biti idilično. Krenule su kiše i nisu prestajale. Tolike kiše da je nastala poplava. Neke od cesta bile su zatvorene jer se rijeka izlijevala. Bili smo odsječeni. Sjećam se da sam nakon 2 tjedna počela planirati odlazak u Sydney, ali nisam znala kako ću se odvesti do vlaka i ako kupim tu kartu. I pomislila sam, eto mi moje proljeće. Nema pupanja i proljetnih cvjetića, nema sunčanih jutra, samo kiša. I tako jedno 2 tjedna. Kažu goreg proljeća nije bilo u zadnjih 20 godina. Baš super da je došlo baš sad kad sam ja tu.
> Čuda Sjeverne Irske: Obala kojom su nekoć koračali divovi
Kad je napokon prestala padati, sestra i ja odvezle smo se do jednog dijela nadomak centru. Dalje nismo mogle. Sve je bilo poplavljeno. Izgledalo je kao jedna velika močvara. Sjećam se da smo stajale blizu jednog mostića ali ga nismo mogle prijeći i ja sam pomislila kako nikad nisam hodala u poplavi. Nešto me mamilo da to napravim. Izula sam tenesice, skinula čarape i bosa krenula prijeći taj poplavljeni dio. Voda je bila nevjerojatno ledena. Jedva sam izdržala par koraka koliko su me noge boljele od hladnoće. Tad je još bilo poprilično hladno, temperatura se tijekom noći znala spustiti i na nulu. A glavno da sam ja nadobudno spakirala sve ljetne stvari.
Dvije i šesnaesta. Nema branja kupina i nema mojih berača od prije skoro tri godine. Nema Buffine i Rosie. Nema kupanja na rijeci popodne. Sad je ta rijeka nabujala i više nije zlatne boje, već je mutna, smeđa i opasna. Ništa više nije isto.
Sjetila sam se one Jesenjinove: "Često sam odlazio. I okretao se. I kažu tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se. Ništa nije bilo isto. Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja. Shvatio sam. Ne treba se vraćati. Ono što je bilo lijepo, neka zauvijek ostane u snovima. Vječno će trajati".
> Blarney Stone: Ako ga poljubiš, nikad nećeš ostati bez riječi
Svaki ushićeni povratak na mjesto koje mi je sve ove godine mamilo jedne od najljepših uspomena bio je uskraćen za te iste uspomene. Uvijek očekuješ kako će biti predivno kao i prvi put, ali prava istina je da se uspomene nikad ne vraćaju. One ostaju u sjećanju. Jedino što možeš jest stvoriti nove. A u svakom novom odlasku iako sam tražila stare uspomene, bila sam nesvjesna da negdje usput stvaram nove, kojih ću se sjetno prisjećati baš kao i onih prvih, svaki idući put kad dođem.
Sad mi je malo žao što nisam pisala bilješke. Iako ima nekih trenutaka koje nikad neću zaboraviti i za koje ne treba dnevnik, opet se lijepo prisjetiti nekih minulih vremena koje možda isčeznu. Ali zato su tu meni moje fotografije. Nema boljeg prisjećanja od njih. Jedan od takvih nezaboravnih trenutaka bio je onaj kad je kiša napokon prestala i ja sam pogledala kroz prozor u nadi da ću je ugledati. I bila je tamo. Brzo sam viknula svojima: "Duga!", zgrabila mobitel i fotoaparat u ruku i potrčala van. Kako je bilo predivno. Nebo nas je nagradilo za sve one kišne dane zatvorene u kući. Stajala sam i gledala misleći kako je čudesna ova naša planeta. Eto jedan običan trenutak, a meni se toliko urezao u pamćenje.
Idući put vas vodim na dva ista mjesta u dva različita vremena. 2014. i 2016. Toliko blizu, a tako daleko jedna od druge. Vodit ću vas kroz jedno lijepo razdoblje mog života. Objasnit ću vam tko su ti berači iz 2014. Kakvo je to kupanje u rijeci. Kako mi je bilo raditi na farmi. I kako više ništa nije isto. I ne može biti. Pričat ću vam o tome kako uspomene ostaju tamo negdje skrivene u malom kutku naše duše. I ponekad se jave kada smo sjetni.
Sandine avanture možete pratiti na njenom blogu Gate 32 i Facebook stranici.
