Toaletni papir jedna je od stvari koje u modernom dobu uzimamo zdravo za gotovo, no papirići koji obavljaju prljavi posao u našim su se životima pojavili relativno nedavno. Tek su u šestom stoljeću bogati Kinezi počeli koristiti papir u sanitarne svrhe, iako je njegova proizvodnja usavršena stoljećima ranije.
Za vrijeme dinastije Tang, 850 godina nakon nove ere, arapski putnik zabilježio je kako se Kinezi ne brinu o čistoći jer se ne peru vodom, nego tek obrišu papirom nakon obavljanja nužde. Na Bliskom istoku od davnina je lijeva ruka služila za čišćenje vodom nakon obavljanja prirodnih potreba.
Toaletni papir ugledao je svjetlo dana 1596., ali je trebalo proći još tristo godina da doživi komercijalnu uporabu.
Dok još nije bilo govora o papiru, drevni Grci koristili su kamenje i glinu, a Rimljani su upotrebljavali nešto nježniju spužvu na štapu ili - vunu. Spužva na štapu bratski se dijelila, a stajala je u kanti s dobro zasoljenom vodom.
Javni toaleti tada su imali mramorne klupe s rupama na kojima bi se sjedilo i razmišljalo o životu, a kroz rupe u zidovima dodavala bi se spužva. U Rimu je pak obavljanje nužde bio društveniji događaj. S obzirom na to da nije bilo zidova, mogla se razmijeniti i pokoja riječ tijekom zajedničke aktivnosti.
Američki kolonijalisti imali su zanimljivu naviku brisanja klipovima kukuruza (jao!) i trebalo je vremena da to zamijene mekšim novinama koje bi vješali o kuke.
Ni Hrvati nisu bezidejni kad zagusti. U selima su veliki listovi vinove loze znali poslužiti kad nije bilo ničega drugog u blizini, a ruke bi se oprale u obližnjem potoku.
Ne mogu se pokvariti: 7 namirnica koje koristimo svaki dan, a mogu trajati vječno
