Samoborac Dragutin Gregorić u svom je kraju, ali i puno šire, poznatiji kao "eko-policajac". Ne voli smeće, smeta ga neurednost i ne gubi vrijeme da na to upozori svakoga koga se tiče. Pritom ne štedi ni slučajne prolaznike i turiste, ni ministre i predsjednike. Jer otkad imamo državu, gotovo su svi predsjednici dobili pismo od gospona Drageca.
Papir sluša bolje od ljudi
Ne zamara se on politikom, hijerarhijom i protokolima, piše na onoga kojega se po zdravoj logici najviše tiče. Uspoređuje to s izgledom kuće i okućnice koji govore o gazdi, tako i površine uz ceste, odmorišta ili plaže govore - o čelnim ljudima.
Gospon Dragec možda ne piše na računalu, biranim riječima, a ponekad niti na pravu adresu, ali on ne može šutjeti. Jednako se gorljivo suočava se s onima koji smeće bacaju i s onima koji to ne kažnjavaju i ne čine ništa da ga uklone.
Gospon Dragec živi u Lugu Samoborskom, uz cestu koja vodi do Bregane, odnosno na jednom, kako sam kaže, od ulaza u Hrvatsku. Onu istu kojom se toliko volimo hvaliti kao Lijepom Našom. Trebate li naočale? – pitat će vas Dragec jer u smeću nema baš ničega lijepog, a ono je jedini stalni motiv, eto, od ovih Dragecovih "ulaznih vrata" do Slavonije i Baranje na jednu, ili na drugu stranu do mora.
Gospon Dragec nije ni političar ni aktivist. On ne organizira akcije uklanjanja smeća i otpada, ne bavi se ekonomijom zbrinjavanja otpada, njega ne zanima pridruživanje globalnim inicijativama. Gospon Dragec, poput Pinocchijeva cvrčka, uporno i tiho jednostavno upozorava na red, na ono kako bi trebalo biti, podsjeća na kućni odgoj i svojim zalaganjem pokazuje - da se može. Dragec će vas rado pozvati u Lug Samoborski i pokazati vam javnu zelenu površinu za koju se već godinama brine sam.
Pometi pred svojim vratima...
On naprosto tako mora – pa pred njegovom je kućom. Na površini koja sada izgleda kao park i ljepotom mu vraća za svu brigu, nekada je, govori nam, bilo gotovo uobičajeno iskrcavati smeće i otpad. Imao je Drago i volje i vremena svaki taj pokušaj zaustaviti i pozivati svoje susjede i prolaznike na red, a kad je trebalo, i vikao je i prijetio. A onda su - naučili, pa sada na nekadašnje odlagalište podsjeća tek ploča koju je Drago, naravno, postavio, koja upozorava da se ovdje ne smije bacati smeće i da sve snima "skrivena kamera".
Radni je vijek Drago proveo kao vozač kamiona i poznaje Našu i sve njezine cestice kao svoj džep. I gdje bi god stigao, privatno ili poslom, Drago je primjećivao i upozoravao. I više je, kaže, bilo onih koji su kritiku prihvatili i promijenili svoje ponašanje – i na kaju mu zahvalili, nego onih drugih. Od restorana u Slavoniji koji su zaboravljali pomesti čikove pred ulazom, do neuredne plaže na Kamenjaku gdje ljetuje – promjene su se događale. Dragu će danas rado počastiti svaki ugostitelj kojeg je upozorio na nered, Kamenjak je postao zaštićeno područje, a i grad Samobor koji možda ne odgovori Dragi na svako njegovo pismo – udijelio mu je plaketu kao zahvalu za njegove napore.
Zadnje neodgovoreno pismo
Zadnje pismo gradonačelnici je uputio u prosincu i još se uvijek nada da će na njega dobiti odgovor. U svojim pismima Drago ne proziva i prigovara, on ukazuje na problem, ali i nudi pomoć, nudi prijevoz, ima ideje kako očistiti neku površinu i pun je savjeta kako je i održati čistom.
Našeg je fotografa Romea Ibriševića gospon Dragec odveo u šetnju do nekadašnjih Šmidhen bazena, koje su obožavali i Zagrepčani i Samoborci, ali uspomene na njih već su sasvim izblijedjele. Na njihovu je mjestu danas neodržavana močvara, glomazni otpad i gomila smeća. A to bi se trebalo ticati svih nas, i grada Samobora koji se voli predstavljati turističkim, i svakoga tko bi Našu volio nazivati i Lijepom, i svakoga od nas koji onuda prođemo i ne napravimo ništa. Zamislite samo kakav bi bio svijet u kojem bismo svi razmišljali poput Drageca!
Jad i tuga: Nekoć glasovito lječilište zbog kojeg je u Hrvatsku dolazila cijela Jugoslavija danas je teško prepoznati
