Je li Butan stvarno sretna zemlja? Kako Butan mjeri sreću? Ima li Butan BDP?
To su samo neki od čestih upita na internetskim tražilicama vezani za malenu zemlju naslonjenu na kinesku granicu, u himalajskim brdima. Za one koji se prvi put susreću s tim čudnim asocijacijama, krenut ćemo ispočetka.
Kraljevstvo Butan prostire se na teritoriju manjem od Hrvatske, s populacijom od tek 800.000 stanovnika. Religija koja prevladava jest budizam, a vladari bi se mogli shvatiti kao butanske verzije dalaj-lame. Službeni naziv vladara jest Zmajski kralj (Dragon King)
Zvuči prilično zen, zar ne? Mistična oaza u koju bismo rado pobjegli od ovdašnjih problema, živjeti u miru, u skladu s prirodom… No ne trebamo idealizirati. Riječ je i dalje o tradicionalnoj i siromašnoj zemlji koja ima svoje političke uspone i padove, izazove s kojima se treba nositi. Mogli bismo pogledati kako drugi definiraju sreću, postoji li nekakav drugi put prema blagostanju od onog koji nam je zadan.
Tu dolazimo do Butana. Način na koji ovo kraljevstvo pristupa sreći jest „holističan“ – u gradnji nacionalnog blagostanja fokusirani su podjednako na sve sfere života, pri čemu je ekonomija (tj. BDP) samo jedan kotačić u tom stroju sreće.
Volite li svog susjeda?
Butanska vlada predložila je ideju računanja bruto nacionalne sreće (GNH ili Gross national happiness) umjesto društvenog proizvoda. U prijevodu, nije u šoldima sve – za harmonično društvo važni su i subjektivni osjećaj zadovoljstva, osjećaj povezanosti sa zajednicom, psihičko zdravlje pojedinca, očuvanje kulture, zaštita okoliša…
Pri ispitivanju zadovoljstva svojih građana ne koriste samo jednu ljestvicu od 1 do 10. O, ne! Da ste se zatekli u Butanu prije nekoliko godina, rješavali biste vladin upitnik čak devet sati! Sada je ipak kraći i traje „samo“ tri sata.
Meditirate li? Koliko se često svađate s članovima obitelji? Vjerujete li svojim susjedima? Ako se razbolite, na koliko ljudi možete računati za pomoć? Koliko ste slobodni izraziti svoje ideje i mišljenja?
Nije riječ o policijskom ispitivanju, već nastojanju države da na vrijeme uoči izvore budućih problema i svoje slabije točke. Tako su primjerice otkrili da su muškarci u prosjeku sretniji od žena, a obrazovani stanovnici u gradovima sretniji od onih u ruralnim dijelovima (tj. barem tvrde da se tako osjećaju).
Može li itko reći gdje je put ka sreći
Bruto nacionalno sreću još davno je spomenuo i jedan od osnivača EU-a, no ta je filozofija svoj dom najprije pronašla daleko od Europe. Tek su kasnije taj pristup počele na mala vrata uvoditi i razvijene zemlje Zapada. Naročito kada su se suočile s nizom društvenim problema tijekom svjetske krize 2000-ih godina.
Francuski predsjednik, britanski premijer, pa na kraju i sam UN priznali su kako slijepo ganjanje ekonomskog napretka možda i nije jedini put ka sreći. Diljem svijeta počele su se formirati komisije, odbori, pa čak i cijela ministarstva posvećena općem boljitku naroda.
E sad, cinici će reći kako je to samo jedan od načina da političari zbace odgovornost za ekonomsku krizu sa sebe. Bit će lakše reći ljudima da su nesretni zbog nečeg drugog umjesto gubitka posla, i objašnjavanja zašto posla nema.
Butan i dalje ima svoju banku, financijska izvješća i statistike o zaposlenju – o tome se svakako vodi računa. Samo su drugačije posložili svoje prioritete. Čak i okorjeli cinici priznat će da je opće blagostanje nešto što ne treba zanemariti. Pa zašto ne pokušati i vidjeti kuda nas vodi?
