Galerija
Jedna o nekim boljim vremenima kada se vjerovalo u sutra i u svjetlo, druga o periodu mraka i treća o gradu koji se liječi humorom i prirodi koja je jača od betona, vremena i novca. Ili – o industrijskoj prošlosti i kulturnoj baštini, o lopovluku i nekulturi i o gradu koji čine ljudi koji od napuštenog gradilišta stvore – oazu.
Prva priča
Prema projektu arhitekta Lavoslava Horvata, jednog od najvažnijih hrvatskih modernističkih arhitekata, izgrađena je Tvornica električnih žarulja u zagrebačkom naselju Sigečica, tada na gradskoj periferiji. TEŽ je građen od 1947. do 1953. godine, a kompleks je dograđivan do 1965. Najprepoznatljiviji njegov dio bio je ostakljeni trinaesterokatni probni toranj koji je služio za ispitivanje žarulja, a svjetlo se u njemu nikada nije gasilo. Nema puno kvartova u kontinentalnim gradovima, složit ćete se, koji se mogu pohvaliti – svjetionikom. TEŽ su 1990-ih pomalo počele ubijati jeftine žarulje iz Kine, a onda je je još izmrcvaren životario do početka 2000-ih, kada ga je dokrajčio jeftini hrvatski moral.
Druga priča
Sama pretvorba i privatizacija nisu mogle puno nauditi TEŽ-u, ali uz pomoć bivšeg zagrebačkog gradonačelnika, mita i spomenutog hrvatskog (ne)morala, ovaj put personificiranog u liku vlasnika propalog TEŽ-a i investitora u "luksuzni stambeni megakompleks" Vrtovi svjetla, lako se može izmijeniti zakon-dva, dobiti građevinska dozvola i započeti iskapanje za sedam zgrada u kojima je trebalo biti (prodano) više od 460 stanova. Potres je ovoj ekipi došao kao naručen za bezobrazluk koji je sada otišao još korak dalje: i lagalo se da je probni toranj oštećen kako bi se mogao srušiti – iako je trebao biti ukomponiran u projekt.
Treća priča
Onda je bivši gradonačelnik Zagreba iznenada umro i stvari su se preko noći izokrenule. Investitorom su se počeli baviti USKOK i DORH, neplaćeni radnici nestali su s ograđenog gradilišta na kojem je tek iskopana golema rupetina, Sigečica je nastavila svoj život.
Ograđena rupetina svoj je život tada počela dobivati. Prvo su kiše na nesuđenim temeljima stvorile jezero. Onda su došli komarci, pa za njima žabe. Zelenilo i drača su se razdivljali, priroda je odlučila uzeti stvar u svoje ruke i počela oblikovati malu oazu, tu, nadomak velike ceste i svega nekoliko tramvajskih stanica od središnjega gradskoga trga. Onda je jedna obitelj pataka odlučila baš ovdje podizati svoje potomstvo. I na kraju je stigao i – par labudova.
Zagrebački je duh, očito i dalje živ usprkos pretvorbama, prijevarama, poduzetnicima i inim vizionarskim projektima, novo jezero sa svim njegovim životom – prihvatio. Naći ćete ga i na Googleovoj karti pod imenom Labuđe jezero ili, sasvim kvartovski – Jezero Siga – kako se, uostalom, odmilja naziva i Sigečica. Susjedi, oni koji ovuda prolaze i koji s obitelji pataka i parom labudova dijele komadić svoga života, u komentarima i recenzijama pokazuju i divan smisao za relativiziranje baš svega (realno, unatoč ogradi napušteno gradilište jest sigurnosni problem, i jednako realno – zbog sudskih postupaka, optužbi za korupciju i sporova oko zaštite kulturne baštine teško će se išta skoro promijeniti) i – sjajan smisao za humor.
Tako ćete na internetu pronaći velik broj "preporuka" za posjet ovome jezeru:
“Oaza mira u centru Sigečice s prekrasnom šljunčanom plažom, pogodno za sve uzraste."
“Prekrasan rezervat u središtu grada idealan za očuvanje bioraznolikosti."
“Nakon Jaruna, Bundeka i maksimirskih jezera, napokon je i Sigečica dobila svoju vodenu oazu."
“Skriveni dragulj Zagreba.”
“Prekrasan krajolik.”
“Odlična lokacija za kupanje prije posla!”
“Atraktivno mjesto u širem centru grada. Obiluje brojnim zanimljivostima.”
“Neponovljivo iskustvo! Topla preporuka!”
“Ostavlja bez daha, uz sam bok Plitvicama!”
A nama se sviđa što priroda i jedan grad pokazuju da su jači – od bezobrazluka. I što, doduše u mraku, Horvatov stakleni toranj i sada sve to gleda... i odobrava.
