Pianosa, mali talijanski otok i jedan od "sedmorice" u Toksanskom otočju, između Ligurskog i Tirenskog mora, može se pohvaliti zbilja uzbudljivom prošlosti. Najpoznatiji je po zatvoru koji je zatvoren od 1998. godine, ali čak je i drevnim Rimljanima služio kao mjesto za prognanike. Jedan od najpoznatijih bio je rimski aristokrat Agripa Postum.
Kako piše CNN, danas zatvorenici u Pianosi nisu iza rešetaka nego na uvjetnoj slobodi u hotelu Milena, gdje rade pod nadzorom. Premda je otok poznat i kao Alcatraz Tirenskog mora, ugođaj na Pianosi je puno miroljubiviji. Ondje su zatvorenici dobili drugu šansu zahvaljujući rehabilitacijskom programu koji ih pokušava uklopiti natrag u društvo.
Deset osuđenika rade kao kuhari, vrtlari, konobari i čistači plaže u jedinom hotelu koji otok može ponuditi. Okružena borovima, hotel Milena ima 11 soba s drvenim namještajem i predivnim pogledom na more. Talijani ondje dolaze proslaviti vjenčanja, rođendane i druge svečanosti, bez obzira na nekonvencionalne zaposlenike.
Otočni zatvor s maksimalnom sigurnošću je osnovan tijekom 1700-ih za odmetnike, razbojnike i revolucionare. Nakon što je zatvor zatvoren, nekolicina stanovnika koja je ondje živjela napustila je otok, a Pianosa je godinama bila usamljena, sve do projekta za rehabilitaciju zatvorenika. Posjetiteljima nije bio dopušten pristup otoku do relativno nedavno, a oni koji danas žele doći na Pianosu to mogu samo u sklopu organiziranih izleta brodom preko određenih agencija. A oni zatvorenici koji žele biti primljeni u program rehabilitacije u hotelu Milena, moraju već odslužiti najmanje trećinu kazne u zatvoru i proći niz strogih psiholoških i socijalnih testova procjene.
“Vjerujem u moć iskupljenja, kao i da ljudima treba dati drugu šansu – zatvorenici ne bi trebali trunuti iza rešetaka, već biti aktivno uključeni u razne zadatke. Drago mi je da se se vraćaju u život kroz posao“, kaže Giulia Manca koja radi kao manager hotela i supervizor otočkog rehabilitacijskog programa. Giulija je otputovala na Pianosu 2011. godine i kako sama kaže, nije se htjela vratiti kući jer ju je fascinirao taj jedinstveni projekt, kao i činjenica da se ljudima daje druga šansa za život.
