„Zbogom, stranče na putu za nigdje, na putu u posljednju zemlju gdje su svi dobrodošli. Zbogom, tebi bez papira i identiteta. Za čime si došao, i koliko si izgubio putem?“, recitirao je pjesnik sa šeširom na skromnom sprovodu. Osim njega i grobara, nikog drugog nije bilo.
Preminuli je bio imigrant koji, sam u tuđoj zemlji, nije imao nikoga tko bi proveo s njim zadnje dane ili mu barem položio cvijeće na grob.
Svake godine u Amsterdamu se izvrši oko dvadeset pogreba za one koji su umrli, a da pritom nisu imali (više) nikog preostalog od prijatelja i rodbine. Često su to upravo oni koji su i život proveli na marginama društva, bez ikoga: zaboravljeni i bolesni stariji ljudi, ovisnici, imigranti, beskućnici…
I dok bi, nažalost, mnogima baš ovo bio razlog da ih se ne sjete, Amsterdam za takve sprovode preuzima svu skrb, a Nizozemci su za svoje usamljene odlučili učiniti posljednju, lijepu gestu.
Bivši djelatnik amsterdamskih groblja, Ger Fritz, odlučio je prije 20 godina odati počast mnogima kojima nema tko uputiti zadnje riječi. Ispočetka je dolazio na pogrebe, kupovao cvijeće i odabirao muziku za ispraćaj.
U tome mu je pomagao pjesnik Frank Starik koji je počeo pisati pjesme samo za te prilike.
Smatrao je kako svatko ima unikatnu vrijednost na ovom svijetu, i kako bi personalizirana pjesma to dobro simbolizirala. Uskoro je okupio i druge pjesnike, pa je postao i svojevrsni umjetnički izazov saznati nešto više o životu pokojnika i napisati mu pjesmu samo za njega.
Običaj je postao poznat kao „usamljen pogreb“. Održava se bez obzira na vjeroispovijest ili životnu povijest osobe, jer smatraju kako svatko zaslužuje dostojanstven ispraćaj. Do sada ih je održano više od 300.
Pjesnici poručuju kako, premda nisu poznavali te ljude niti će ih ikada upoznati, svojom poezijom nastoje podsjetiti živuće na one koji još žive među nama, u samoći.
