Firenca je svake godine krajem lipnja puna testosterona. Nabrijani Talijani cijelu godinu treniraju kako bi krajem lipnja ispucali sav stres u calciu storicu, jednom od najbrutalnijih sportova uopće. S vrućinama rastu i tenzije, što potvrđuje i jedan od natjecatelja tog opakog sporta Niccolò Innocenti za National Geographic.
Niccolò je poznati pekar koji u pekarnici Pugi peče kruh kakav se ne može naći nigdje drugdje. Tako barem kažu Talijani koji onamo dolaze po mirisne štruce što mirišu tako opojno da im nije problem potegnuti sa svih strana Toskane na izlet u Firencu i uživati u hrskavoj korici i božanstvenom okusu. Ni koronavirus vještom pekaru nije drastično pomrsio planove kad je riječ o stanju u blagajni jer ima dovoljno zainteresiranih za dostavu, ali uništio mu je ritual kojem se prepušta svake godine.
Kako kaže, ništa mu ne može zamijeniti taj osjećaj nakon utakmice, kada sva napetost koja se mjesecima u njemu taloži nestane kao rukom odnesena. Nicco nije sam, stotine Talijana osjeća se kao da im je netko nepravedno oteo strast koja im ključa žilama jer ove je godine calcio storico otkazan.
Okrutna igra koja se zaigrala u 16. stoljeću na Piazzi Santa Croce preteča je nogometa kakav poznajemo danas. Tada su ga igrali plemići, koji su ga uspoređivali s nasiljem kakvo se može vidjeti u ratu. U međuvremenu je pao u zaborav, no ponovno je postao popularan 1930. godine. Na gradskom turniru koji se i dalje igra na starom mjestu sudjeluju natjecatelji iz četiri gradske četvrti Firence – Plavi, Crveni, Bijeli i Zeleni. Finale pada na 24. lipnja, zaštitniku grada u čast.
Razbijeni nosovi, prijelomi i teže ozljede nisu rijetkost, ali još uvijek nitko nije poginuo tijekom igre. U igri je dopušteno gotovo sve, osim cipelarenja, udaraca u prepone i glavu. Svaka ekipa ima po 27 igrača, a u slučaju da se neki od njih ozlijede, zamjene nema. Utakmice započinju tučnjavom kako bi višak igrača otpao, a zatim počinje borba za bodove. Tko skupi više bodova u 50 minuta, odnosi pobjedu, slavu, potvrdu i ručak, a konkretnije nagrade nema.
Žar prema natjecanju često se prenosi s očeva na sinove, a turnir privlači najrazličitije profile ljudi – od pekara i građevinara do poslovnjaka u odijelima. Nije ni važno tko su i otkuda dolaze jer kad se nađu u prašini i počnu udarati, svi su jednaki.
Znoj, blato i krv koji pljuskaju igrače privlače i posjetitelje koji su proteklih godina dolazili u Firencu pogledati taj spektakl, no nitko ne žali za igrom poput natjecatelja koji se osjećaju kao da im je netko ukrao Božić. Kako kaže Nicco, calcio storico njegova je druga obitelj.
