Tek nekoliko tramvajskih stanica od središnjega zagrebačkog trga, odmah iza okretišta Črnomerec i velikog parkinga, usred gradske gužve i buke, a u gotovo neprohodnoj šikari, 150 godina povijesti grada supostoji na čudan, tužan i – prilično brutalan način.
Brdo iza Ciglane, neki se još sjećaju, nazivalo se Müllerovim bregom, prema vlasniku i brda i ciglane Adolfu Mülleru, čija je obitelj bila jedna od značajnijih i imućnijih židovskih obitelji u Zagrebu između dva rata. U njihovo je vrijeme na "bregu" bio voćnjak i povrtnjak za radnike ciglane.
Müllerov breg nekada se pružao sve do Ilice, ali je izgradnjom ciglane njegov veliki dio nestao, a područje je zbog iskapanja gline i nesaniranja iskopa ostalo puno gromača i većih depresija, pa je u dnu brijega Müller čak napravio i dva umjetna jezerca - radnicima za rekreaciju.
Povijest, znamo, često nema nimalo takta i iako je otac imao sreću da je umro prije Drugog svjetskog rata, sinovi su mu ubijeni, a – da se vratimo na temu – na njegovu "bregu" Nijemci su sagradili kompleks od pet bunkera. Povlačeći se iz Zagreba 1945. godine, većinu su kompleksa uništili, ali ostaci jednog bunkera i dalje stoje kao neka čudna tvrđava u jezeru, dok je nekad centralni bunker i dalje gotovo savršeno očuvan.
Armirano jezerce
Dio Müllerova brega na kojem se nalazi bunker (i pol) toliko je blizu Ilici da čitavo vrijeme čujete buku automobila i zvrndanje tramvaja, a opet ste kao u nekom sasvim drugom svijetu. Nekome tko je iole upoznat s prošlošću Zagreba njemački bunkeri možda i nisu toliko iznenađenje, kao ni činjenica da su izgrađeni na oduzetoj židovskoj zemlji, ali količina otpada i smeća koja vas vodi do njih mogla bi vas zapanjiti i dozvati poznate riječi oca malog Perice o ljudima i svinjama.
Priča se da se na jezerima donedavno i pecalo, ali danas više izgledaju kao da biste se trebali raskužiti ako ih slučajno dotaknete. Ne znamo koliko su jezera duboka, ali smeća u njima ima toliko da izviruje iz vode. Šuma koja ih okružuje neodržavana je i pretvorila se u šikaru kroz koju se treba probijati mačetom, pa ćete ovdje sresti tek ptice (jer je područje u svojoj zapuštenosti postalo - ornitološki značajno) i ponekog beskućnika koji okušava sreću u brdima smeća na koja nailazimo kako se penjemo prema zapadu i Kustošijanskoj ulici.
Ostavljajući Ciglanu iza sebe, s asfaltirane cestice ulazimo u šumu gdje se puteljak još i vidi do prvoga jezera, a poslije se gubi među lišćem, korovom i granjem. Svega nekoliko koraka dalje otvara se pogled na drugo jezero kojim dominira ruševina bunkera i stvara čudan odraz u vodi iz kojega je nemoguće zaključiti u što to gledate. Ovom se bunkeru vide tek obrisi, a iz njega strše armature deblje od prsta. Ovo nije mjesto na kojem ćete provesti sunčanu nedjelju s obitelji, iako s travnatoga terasastoga "krova" bunkera svijet doista izgleda lijepo, ali tetanus je asocijacija koja će vam pasti na pamet prije nego piknik.
"Regelbau" na brdu smeća
Tek ako znate što tražite, s istoga mjesta nalijevo među drvećem uočit ćete zidove središnjeg očuvanog bunkera, sakrivene bršljanom i mahovinom, i to unatoč njegovim golemim dimenzijama – dug je više od trideset metara, a dva kraka koja tvore slovo L široka su oko 12 i 14 metara.
Nadzemni bunker izgrađen je za komunikacije i protuzračnu obranu za "potrebe" 7. SS divizije Prinz Eugen u blizini njezina bivšeg sjedišta, a sličan se ne može naći u Hrvatskoj i sigurno je jedan od najvećih u nas izgrađenih. Radi se o standardiziranom (njem. Regelbau) nacističkom bunkeru tipa B serije L'400.
Izvrsno očuvani Regelbau u Domovinskom ratu služio je kao sklonište. U njega se i danas može ući jer su teška željezna vrata otvorena i nemoguće ih je pomaknuti makar i za milimetar. Unutra nema baš ničega, a čak nema ni smeća koliko bi se očekivalo prema prizorima iz okolne šume i jezera. Novije etikete na odbačenim predmetima daju do znanja da i sada netko ovdje zalazi, iz tko zna kojeg razloga.
Bunker ima nekoliko većih i nekoliko manjih prostorija koje su vjerojatno imale pomoćnu funkciju, a osim zahrđalih vrata i ventilacijskih poklopaca bunker je zapravo u odličnom stanju. Betonska konstrukcija, kako se vidi na pojedinim mjestima, deblja je i od metra, pa čitavo zdanje i dalje djeluje nevjerojatno moćno.
I nevjerojatno samo jer, bez obzira na moralni predznak, ova je utvrda i bez ikakva službenog nastojanja sjajno očuvan komadić povijesti grada. Hoće li konačno propasti ili se sasvim stopiti sa šumom ili će, kako se prije desetak godina govorkalo (pa prestalo) ovdje niknuti luksuzno novo naselje s četiri tisuće stanova – ostaje nam vidjeti.
