Galerija
U znanstvenoistraživačkom i avanturističkom duhu svoga vremena, austrougarski mornarički časnik Karl Weyprecht i časnik kopnene vojske Julius Payer osmislili su projekt Nordpol-expedition, kojemu je Sjeverni pol zapravo bio sekundarni cilj, dok je primarni bio pronaći sjeverni-istočni pomorski put od Atlantika do Tihog oceana i istražiti područje sjeverozapadno od Nove Zemlje.
Projekt je podržala Austrijska akademija znanosti i Bečko zemljopisno društvo, pa je u ljeto 1871. organizirano predistraživanje koje je pokazalo da ekspedicija ima velikih izgleda za uspjeh. Širom monarhije počela je kampanja za financiranje ekspedicije, a njezin glavni reklamni adut bilo je ime budućeg istraživačkog broda. Nazvan je "Admiral Tegetthoff" prema silno popularnom zapovjedniku austrijske ratne flote, obožavanom i u našim krajevima zbog pobjede nad Talijanima u bitci kod Visa 1866. godine.
Austrougarska znanstvenoistraživačka arktička ekspedicija trajala je dvije godine i tri mjeseca, od 1872. do 1874. godine pa se ove godine obilježava 150. godišnjica njezina dovršetka. Iako je rano krenula u neočekivanom smjeru i nije ostvarila postavljeni cilj, njezin je uspjeh od povijesnog značaja.
Nakon manje od dva mjeseca plovidbe otprilike 900 kilometara od Sjevernog pola, malo ispod 80. paralele, polarni ekspedicijski brod Tegetthoff ostao je zarobljen u ledu - zauvijek. Unatoč tome otkrili su dotad nepoznati arhipelag koji su nazvali Zemljom Franje Josipa i tako dovršili kartu područja sjeverno od europskoga kopna kakvu manje-više poznajemo i danas.
Pripreme
Brod je bio preduvjet ekspedicije. "Admiral Tegetthoff", škuna s tri jarbola, čvrste građe i ojačanog trupa, koncipiran je prema zamisli zapovjednika ekspedicije Karla Weyprechta, a izgrađen u Bremerhavenu na sjeverozapadu Njemačke, koji je bio i pogodna luka za isplovljenje.
Nosivost broda nešto kraćeg od 40 metara bila je 520 tona – trebao je nositi zalihu goriva za cijelo putovanje i hranu za do tri godine. Parni stroj imao je snagu od 95 konja, a Tegetthof je mogao postići brzinu od 6 čvorova u dobrim uvjetima. Časničke kabine bile su na krmi, a u pramcu je spavalo 18 članova posade.
Zapovjednik Weyprecht odabrao je časnike, a Payer svoje suradnike istraživače. Prvi časnik bio je zadužen za prehranu, drugi za navigaciju, na brodu su bili i liječnik, brodski strojar, ložač kotla i dvojica alpinista, lovca i vodiča pasa. Posada je govorila talijanski, engleski, francuski norveški i – nadmoćno - hrvatski jezik. Naime, od ukupno 24 člana 12 ih je bilo s istočne obale Jadrana.
Odabrao ih je kapetanov prijatelj, riječki pomorski inspektor Heinrich von Littrow, nakon što se na oglas objavljen u novinama i poslan svim jadranskim lučkim kapetanijama javilo čak 150 kandidata (plaća je bila vrlo dobra). Dvojica mornara bila su iz Dalmacije, s Hvara i Brača, a ostali su bili, kako su ih nazvali supomorci, "Quarneroli"- iz Plomina, Voloskog, Opatije, Lovrana, Bakra, Malog Lošinja, Rijeke, Cresa i Trsta.
Tijek ekspedicije
"Admiral Tegetthoff" isplovio je iz Bremerhavena 13. 7. 1872. prema luci Tromsø, gdje se ukrcao 24. član posade, norveški pomorac i istraživač kapetan Elling Carlsen. Na putu prema sjeveru sredinom kolovoza susreli su se s norveškim brodom koji im je ostavio zalihe za slučaj potrebe na sjeverozapadu Nove zemlje. Samo nekoliko dana kasnije Tegetthoff je ostao zauvijek zarobljen u ledu jer je zima te godine došla ranije nego prethodne kad je rađeno predistraživanje.
Unatoč tome na brodu su se svakodnevno obavljala znanstvena promatranja i mjerenja, bilježili se meteorološki podaci, služile se brodske straže i danju i noću. Moral je prilično pao kada ih je zarobio led, a nije pomagala ni nezamisliva izolacija, hladnoća i polarna noć pa su se svake nedjelje održavale mise, svaki dan časnici su dva sata podučavali mornare, slavio se Božić, Nova godina, maškaralo se za karneval. Vino je bilo strogo ograničeno, pa je jedina utjeha bila aurora borealis i duhan, kojeg je uvijek bilo dovoljno.
Iako nije mogao ploviti, Tegetthoff se pomicao s ledom i tako mu se mijenjao položaj u odnosu na kopno. Krajem ljeta 1873. vođa palube Petar Lusina (Lužina) iz Cresa tijekom svoje gvardije ugledao je kopno koje nije bilo ucrtano u pomorske karte. Nazvali su ga Zemlja Franje Josipa i odmah krenuli prema njemu preko leda - ali detaljnija istraživanja morala su pričekati proljeće.
Na tri velika "izleta" na saonicama koje su vukli psi prešli su više od 800 kilometara, a najsjevernija točka do koje su stigli bila je 82°5', udaljena sedamnaest dana hoda od zaglavljenog broda. Payer je premjerio i skicirao otočje i nacrtao karte, a na svakom su izletu ostavili i bocu s potpisanom porukom u kojoj objašnjavaju tko su, zašto su tu i gdje im je brod. Nakon više od stotinu godina, 1979., svjetski je tisak prenio vijest da pronađena poruka u boci "čuvene austrougarske ekspedicije".
Povratak
U proljeće 1874. počele su pripreme za napuštanje broda. Hrane nije bilo dovoljno za još jednu zimu, a i zdravlje posade postalo je problem. Vratili su se svi osim strojara koji je bio bolestan i kad je došao na brod, a pokopan je dostojanstveno u ledu jednog od otoka.
Hrana i oprema za višemjesečno putovanje ukrcana je u četiri brodska čamca koji su stavljeni na sanjke, a na Tegetthoffu je ostalo mnogo vrijednosti – namirnice, puščani prah, mjerni instrumenti, zoološke, botančke i mineraloške zbirke, knjižnica od 400 svezaka... koje jednostavno nisu stale.
Nakon gotovo tri mjeseca izuzetno napornog puta po ledu članovi ekspedicije stigli su do Sjevernog ledenog mora, a nakon još dva tjedna opasne plovidbe ruski ribarski brodovi, uz novčanu nadoknadu, prevezli su ih u najsjeverniju norvešku luku Vardo. Uspjeli su se ukrcati za posljednji poštanski brod za Oslo te godine, odakle su stigli u Hamburg pa vlakom kući. U čitavoj monarhiji dočekivani su kao heroji, a bili su nagrađeni i novčano i brojnim priznanjima i odlikovanjima.
Utjecaj ekspedicije
Karl Weyprecht godinama je objavljivao rezultate znanstvenih istraživanja i magnetskih, astronomskih i meteoroloških opažanja, a inicirao je i prvi međunarodni projekt za jedinstveno i sinkronizirano mjerenje, prije svega meteoroloških pojava, u polarnim područjima.
Moderni principi kartografije nikada dotad nisu tako dosljedno primjenjivani u arktičkim uvjetima, a Payerove topografske karte, dopunjene perspektivnim prikazima iz raznih perspektiva, uzdužnim i poprečnim presjecima otoka, umjetničkim vedutama i detaljnim opisima geologije, geomorfologije, hidrologije, meteorologije, zoologije i botanike otočja, postavile su nove standarde u znanstvenom istraživanju polarnih krajeva.
Hrvoje Jurić: Posljednji kilometri ledene avanture Slavonca koji je svojim psima priuštio najbolju šetnju na svijetu
