U obliku školjki ili izdubljenog drveta, žlice su se koristile kao jedaći pribor još iz vremena paleolitika, ali vilica se na stolovima pojavila tek u novijoj povijesti – i nije dočekana s odobravanjem. Početkom 11. stoljeća bizantska princeza na vjenčanju s venecijanskim duždom napravila je skandal upotrijebivši jednu od vilica koje je donijela u skupom kovčegu.
U vrijeme kad je većina Europljana jela prstima i noževima, to se smatralo skandaloznim. Svećenstvo se pobunilo protiv grešnog predmeta jer bismo trebali koristiti ruke koje smo dobili rođenjem, a ne taj simbol grijeha. Nakon što je „grešnica“ umrla od kuge nakon nekoliko godina, svećenici su zaključili da joj je to kazna.
Trebalo je proći nekoliko stoljeća da bi vilice došle u modu. Kći vojvode Lorenza II. Katarina Medici također je nosila srebrne vilice na vjenčanje s francuskim kraljem Henrikom II., a nakon nekog vremena pronašle su svoje mjesto na francuskom dvoru. Plemiće koji su se primili vilice smatralo se mlakonjama i ismijavalo ih se zbog slabog karaktera.
U to vrijeme vilice su imale tek dva zuba i bile su dovoljno velike da nabodu dobar komad mesa, ili su pak bile sićušne za deserte i suho voće. U 16. stoljeću upotrebljavale su se povremeno, a i tada su se povezivale s grešnim ponašanjem.
U to je vrijeme izašla alegorijska priča o tajanstvenom otoku s hermafroditima koji su teatralno jeli vilicama, razbacivali se hranom i pićem i govorili laži.
U 19. stoljeću Francuzi su konačno prihvatili vilice, za razliku od britanskih mornara koji su smatrali da ih pravi muškarci ne koriste.
Novim tehnikama koje su olakšale izradu jedaćeg pribora vilice su se razmahale.
Proizvodilo ih se u svim oblicima i veličinama – za školjke, jastoge, salatu, ribu, bobice, krastavce, tjesteninu… Do 1926. količina srebrnine postala je zapanjujuća, te je odlučeno da broj komada u kompletima ne smije prelaziti 55.
Putovanja
"Najviši" kafić: Jeste li za kavu na 5 tisuća metara nadmorske visine?
