Prenosimo fragmente necenzuriranog i nefiltriranog teksta, a kompletnu priču s fotografijama potražite na stranici The Mladichi!
Otkada smo početkom godine ja i drugar Iko odlučili obići povijesnu kolijevku tragikomedije, tj. istočni dio ex Jugoslavije; krenule su opsežne pripreme idealne rute u kojoj bi nam se poklopio prolazak kroz dvije Balkanske metropole (Beograd i Sarajevo) i dolazak na glavni cilj puta – “47. Sabor trubača” u Guči kod Čačka. Već pred kraj lipnja smo imali skriptu sa svim mogućim podacima o cestama, događajima vrijednim posjete i smještaju. Za dan polaska je odlučen 09. kolovoza 2007.
...
Guca
Kako smo na pola puta pregladnili, zastali smo kod prvog restorana, egzoticnog imena “Srbija”. Za nepunih 60 kuna po glavi smo popili po pivo i pojeli nesto najljepse sto sam provao u zivotu – Karadjordjevu sniclu! To kulinarsko remek-djelo se radi od goleme snicle, punjene mladim sirom i kajmakom. Praznik za nepce! Nastavili smo put i oko 21.30 dosli u Cacak, a za pola sata i na brdasce nadomak Guce. Tek kada smo usli u nepreglednu kolonu vozila sto se spustala u centar, shvatili smo da situacija i nije bas bajna. Naime, mi smo bili jedino auto sa hrvatskim tablicama, a prolazili smo pored kuca okicenih srpskim zastavama, ljudi su bili sa sajkacama na glavi, pijani… Po prvi put sam se zapitao dali je zajebantska reportaza ipak bila vrijedna ovolikog rizika. Ipak, na brzinu smo promozgali i donijeli rjesenje da kao prvi korak zastitimo auto. To smo i ostvarili tako sto smo usli u jedno dvoriste i dali nekoj babi 400 dinara za parking. Nakon toga smo se spustili u centar i dosli ravno pred stadion, na kojem se (nakon jucerasnjeg koncerta Bregovica&Orkestra za vjencanja i sprovode) odrzavalo najatraktivnije natjecanje za najbolji trubacki orkestar godine. Udjemo na stadion, a tamo preko 30 000 ljudi, pijanih i u vecini slucajeva sa Srpskim obiljezjima. Totalni delirij, trans, svi se prolijevaju pivom, skacu, skandiraju, masu zastavama i da covjek ne povjeruje – gotovo cijeli travnjak (znaci, vise od 15000 ljudi) plese kolo; individualno, masovno, staro, mlado, musko i zensko, SVI! Totalno lud narod… Na nebu nekoliko cepelina i balona, trubaci na sve strane sviraju, u par navrata pokraj nas prolazi fijaker u kojeg je (iako ima mjesta za cetvero ljudi) stalo 5-6 trubaca uz kocijasa i razdraganog “Diridiku”.. U tom apstraktnom svijetu je i susret sa ciganom sto vodi medvjeda na lancu, potpuno prirodna pojava; bas kao i uvjeravanje lokalnog, narodnog “lekara” (vise nalik Jetiju) da ima “carobni eliksir” protiv najmanje 1000 zlocudnih bolesti…
...
Kako je vec pocelo svitati, tako je i narodna milicija pocela gasiti muziku i tjerati posjetitelje. Odjednom se na okolne puteljke slila horda ljudi koji su posrtali, pjevali i padali od pijanstva. Kazem ja: “Iko, mozes li voziti?”. “Naravno, sumnjas?” – odgovori uvrijedjen kako uopce i sumnjam u to… Naravno, na pola puta do Beograda se pozalio da dalje ne moze i da odspavamo u autu desetak minuta.
Ipak, odspavali smo nesto malo vise od 10 minuta. Preciznije 8 sati, a probudilo nas je kucanje po krovu auta. Poskocimo od soka, pogledamo oko sebe, kad ono oko auta cijeli vod žandarmerije. Gledaju oni nas, gledamo mi njih.. “Sta radite tu, bre?! – upita (a tko ce drugi nego) najbrkatiji od njih. “Pa eto, prispali..” – odgovorimo. “Pa kako bas coveku pred kucom?”. I stvarno, tak tada spazih da smo pijani parkirali u tudji vrt. “A jebiga, bili smo sinoc u Gucama, pa znas kako je.. Kazem ja, bolje da malo odmorimo, nego da umorni vozimo..” – pokusavam uljepsati stvar.. “Morate razumeti i nas. Zvao nas covek, kaze da ne sme da izadje iz kuce, da mu je pod sljivom auto hrvatskih tablica i sa dvoje obrijanih u njemu. Sav se prepao, jebi ga!” Sad idite, ali ubuduce pamet u glavu…” – kaze brkati, a mi upalimo auto i odemo. Dok smo odlazili, primjetili smo da su iz svih okolnih kuca izasli ljudi i da nas gledaju u cudu… Odsjeli smo ponovo u istom beogradskom hostelu i prespavali ostatak dana i cijelu noc.
