U Granadi koja se smjestila u andaluzijskom podnožju Sierra Nevade pozornost plijeni Alhambra, palača posljednjih muslimanskih vladara Španjolske – maurskih Nasrida, sagrađena uglavnom u 13. i 14. stoljeću.
Uz indijski Taj Mahal, ta se građevina smatra najljepšom sekularnom građevinom islamske arhitekture. Mirisi i boje cvijeća, žuborenje vode u potocima i kanalima te ljepota mramora vraćaju u prošla vremena, čuvajući uspomenu na orijentalnu Španjolsku i maursko nasljeđe.
Crvena palača ili grad, kako joj ime kaže, smjestila se na vrhu brežuljka, a njezinoj ljepoti uvelike pridonosi utvrđeni zid. Svaki dio Alhambre otkriva djeliće slagalice prošlosti: palača Mexuar u početku je bila namijenjena pravnim poslovima, a u dvorištu Myrtle s veličanstvenim bazenom i stupovima uživali su gosti. Alhambra je bila poput malog grada sastavljenog od džamije, odaja vladara, kupališta, prostorija za sluge, dijelova namijenjenih vojsci, štala, radionica i brojnih vrtova.
No dva do tri milijuna posjetitelja godišnje koji su dolazili vidjeti Alhambru prije koronavirusa nisu nikada vidjeli najbolje čuvanu tajnu palače: skrivene prostorije smještene pod zemljom. U tamnicama iskopanima u stijeni čuvali su se važni zatvorenici poput izvrsnih ratnika koji su se koristili i kao sredstvo razmjene. Zatvorenicima je bilo nemoguće pobjeći jer bi se za tako nešto morali moći popeti strmim kamenim zidovima.
Tamnice pod zemljom slikovit su kontrast luksuzu i životu punom užitaka koji se odvijao samo nekoliko metara iznad. Ispod prijestolja vladara zatvorenici su živjeli u jezivim uvjetima iščekujući kakva će ih sudbina snaći. No Alhambrine tajne nisu skrivene samo ispod zemlje. Prekrasni zidovi palače izrezbareni su stoljećima starim zagonetkama na koje su stručnjaci potrošili godine i godine kako bi ih dešifrirali. „Nema drugog pobjednika do Boga“, jedan je od mnogih natpisa koji se ponavlja na brojnim mjestima, a na zidovima sultanovih odaja gotovo je nemoguće pronaći prazan prostor bez ukrasa ili slova.
