Galerija
Bad Kleinkircheim, Krvavec, Kranjska Gora, Sljeme, Flachau… Nije kratka lista skijališta na kojima sam bio, a sa skijanjem sam još ostao prilično „zelen“. Dodatno, zadnje sam skijao 2019., a onda kad smo se spremali nastaviti sa skijaškim izazovima stigao je jedan „neugodni“ virus koji je paralizirao svijet, tako da su s njegovim dolaskom odgođene i bilo kakve zimske radosti.
Sve to vrijeme, u razgovoru s iskusnijim skijašima dobivao sam isti savjet – otiđi na skijanje barem tjedan dana, treba ti kontinuitet, pa ćeš vidjeti da će stvari doći na svoje. I naravno – upiši ski školu. Na kraju smo se na to i odlučili te posredstvom jedne agencije izabrali početak prvog mjeseca 2023. provesti u raju. Raju? Doslovno, jer za skijalište Andalo koje se smjestilo u Dolomitima, imam samo riječi hvale.
Zabava počinje
Skijalište se nalazi nedaleko grada Trenta u pokrajini „Trentino – Južni Tirol“, a iz Zagreba smo s autom udaljenost od 550 kilometara prevalili za nešto više od 6 sati (meni je valjda izgledalo kao 12 sati, jer sam prethodna tri dana išao na hitnu da me riješe bubrežnih kamenaca). Andalo je sasvim zgodan gradić, kad smo došli sjećam se da snijega nije bilo u izobilju (ali ga je bilo), a smještaj smo pronašli deset minuta pješice od staze. Već nas je na recepciji čekao ski pass, a prvi dan škole skijanja bio je zakazan u 10 ujutro.
Dalmatinac prvi put na skijanju: "Uhvatio me očaj, počeo sam čupati kosu i psovati i nju i snijeg i Austriju"
Kako sam već spomenuo, išli smo s prijateljima (i djecom, tad su i oni i mi imali tek jednu nasljednicu), a školu smo upisali, kao lošiji skijaši, frendica Anja i ja. Iako sam sebi u bradu mudrovao kako „garant škola sa 6,7 ljudi u grupi ne valja“, kako se instruktor skijanja ne može posvetiti tebi – bio sam potpuno u krivu. Naime, svi smo bili u nekom sličnom rasponu godina (od 30 do 40), mlađi su završili u drugoj grupi, a starijih nije ni bilo, i zabava na snijegu mogla je početi.
Zanimljivo je vidjeti kako iz dana u dan napreduješ i kako ono što ti se činilo nemogućim jučer, dan poslije radiš bez problema. U tih 6 dana sam naučio više o skijanju nego sve skijaške dane prije. Naučio sam i da je u grupi, posebno ako imate sreće i završite u grupi s pet cura kao ja – zabavno učiti skijati. A bome, shvatio sam da mogu bez problema otići na vrh i spustiti se bilo kojom crvenom stazom, čak dapače – da to i želim.
A sve to, naučio sam zahvaljujući upornosti, ali i instruktorici koja zna prenijeti znanje i odlično objasniti. Da, već sam prije imao instruktore, ali nitko nije došao ni blizu Paoli, koja je itekako zaslužna što je cijela grupa nakon 6 dana snijega, netko bolje, netko lošije – sasvim pristojno skijala.
Dalmatinac na skijanju: "Instruktorica Dunja djelovala mi je kao Janica Kostelić, a mislim da mi je iz samilosti dala diplomu"
Da stvar bude bolja, u Andalu je prvi skijaški dan navečer palo puno snijega, tako da je sve iduće dane skijanje bio poseban gušt, uz savršeno pripremljene staze.
Te godine nas je nastavila držati „skijaška groznica“, pa smo u drugom mjesecu otišli s već spomenutim frendovima na vikend u Austriju, u Turracher Hohe. I ovo je bilo dobro iskustvo, staze su lijepe i sređene, mada, mene je mnogo više osvojio Andalo,. Dijelom sigurno jer je u Italiji, ali i zbog duljih staza. Kod Turrachera je najveća fora prelazak s jednog brda na drugo, gdje se doslovno na skijama uhvatite za veliki plug koji vuče traktor (ili nešto nalik njemu), te na taj način pređete zaleđeno jezero.
Prošle godine sam vidio kako skijanje i na poznatim skijalištima može biti prilično loše. Naime, jedan vikend sam s ekipom otišao u Schladming, no kako je vani temperatura u 9 ujutro već bila 8 stupnjeva (i to na više od 1000 metara), skijanje je ubrzo postalo katastrofa. Već oko 11, 12 rupa je bilo na svakom koraku, pa sam taj dan brzo odustao od skijanja, jer želim skijati, a ne se mučiti. Tako da mi je ovo poznato skijalište ostavilo gorak okus.
Drugi dan tog vikenda smo odlučili ipak put Obertauerna koji je na višoj nadmorskoj visini pa su i snježni uvjeti bili znatno bolji, ali i dalje je u ranim poslijepodnevnim satima na dobrom dijelu staza – bilo mučenje.
Sve u svemu – i dalje nisam za Svjetski kup, i dalje ne znam raditi okrete, ali mogu se spuštati i uživati. Skijanje je divno i za njega nikad nije kasno, pa ako imate imalo dvojbe trebate li stati na skijati, moj je savjet da svakako stanete.
Dalmatinac na skijanju: "Instruktorica Dunja djelovala mi je kao Janica Kostelić, a mislim da mi je iz samilosti dala diplomu"
