Od divljine do srednjeg dijela istočne tasmanijske obale vožnja traje nešto više od 3 sata. Negdje, u nekim hrvatskim putopisima koje sam vidjela na internetu, čitala sam da su tasmanijske ceste prilično loše. Nisam sigurna iz kojeg je stoljeća taj podatak, ali meni su tasmanijske ceste prilično solidne, pogotovo za jedan manji otok koji se trudi očuvati prirodu. Ono zbog čega se čini da su ceste loše je to što u većini Australije ceste su uvijek velike, skoro uvijek najmanje po tri traka u jednom smjeru. Na Tasmaniji toga nema. Voziš se većinom jednim trakom na svakoj strani, ali su ceste sto puta bolje od onih naših grbavih prije nego su napravljene autoceste. Ali s obzirom da zna biti dosta kamiona, dijelom puta se i živciraš ako si vozač, a ako nisi, imaš prekrasan krajolik kao anti-stres terapiju cijelim putem. Ali postoji tu nešto što vozačima smanjuje stres – nakon nekoliko kilometara često se pojave dva traka u jednom smjeru, kada se smije pretjecati. Nakon nekoliko kilometara, dva traka na tvojoj strani se gube, jave se za one iz suprotnog smjera i ti neko vrijeme ne možeš pretjecati, pa tako naizmjenično. A čak i ako je na obje strane samo jedan trak i često nije dozvoljeno pretjecati, tješi te spoznaja da će se uskoro pojaviti trak za pretjecanje, pa nekako otrpiš pogled na pozadinu kamiona punog jagoda, malina i borovnica. Mislim da je to prilično originalno rješenje za manje ceste, valjda postoji i negdje drugo, ali nisam htjela propustiti ovaj opis. Ali ukratko, mislim da ne treba biti živciranja na tasmanijskim cestama jer, čak i u vrijeme praznika, nisam primijetila neke velike gužve.



Postoji tako puno mjesta koje vrijedi posjetiti na istočnoj obali Tasmanije, ali kad je malo vremena, moraš odabrati. Ali kad smo doši u bungalov u Bicheno pali smo u nesvijest od tolikog savršenstva. Drvena kućica sa sobom, dnevnim boravkom i kuhinjom, i balkonićem kao iz reklame gdje ljudi sjede s čašicom vina u rukama i pogledom na ocean. Ocean se nije baš vidio u potpunosti zbog stabala, ali svejedno je pogled bio lijep i imali smo samo nekoliko bungalova oko našega, svi udaljeni na pristojnoj distanci. Imali smo i veš mašinu, pa smo se bacili na pranje svega onoga što se nakupilo nakon kampiranja, a onda sve to idilično objesili na žici za sušenje veša točno ispred našeg bungalova, namijenjenoj samo nama. Bilo bi još idiličnije da smo imali i bazen, točno ispred našeg bungalova, namijenjenog samo nama. Bio je neki mali bazen pored recepcije, u centru naselja i samo nekoliko koraka od našeg bungalova, gdje su se uglavnom kupala djeca. Bilo je tamo i malo jezero s kanuima za veslanje, ali je tabla pored jezera govorila da je kupanje dozvoljeno samo accidentally, slučajno. Valjda mi se mozak razlijenio na praznike pa mi nije bilo jasno što to znači. Objasnili su mi da se smiješ kupati samo ako ispadneš iz kanua, i to, slučajno.



Bicheno je malo ribarsko mjesto i nema se tu što puno vidjeti, turisti vole doći zbog obilaska okolnih mjesta i parkova, a u blizini se može kupati, roniti, itd. Ali plaže koje sam vidjela koje su bile najbliže Bichenu su bile uglavnom pune djece koja čak nisu ni plivala nego su svi pokušali surfati na daskama.

Pored Bichena je Nacionalni park Freycinet, koji je zajedno s još jednim parkom (Mt Field) proglašen nacionalnim parkom još 1916., što ih čini prvim nacionalnim parkovima na Tasmaniji. Pred ulazom na recepciju parka, kako bismo kupili kartu, ja i jedan čovjek smo se u prolazu pogledali i odmah se nasmijali jer smo oboje šepali na potpuno identičan način – tko zna koju tasmanijsku planinu je on osvajao ovih dana. Ono što me malo razočaralo je to da ako želiš stići do bilo koje uvale, pogotovo poznate Wineglas Bay, možeš samo hodati po parku više od 2 sata, vožnja autom je zabranjena, a vidikovac s kojeg imaš pogled na uvalu je prilično strm uspon od nekih sat vremena. Shvatili smo da to nije za naše bolne noge, pa smo se nakon nakon 15 minuta hoda okrenuli i vratili u auto. Na povratku sam opet vidjela onog čovjeka koji šepa isto kao ja, i dok mu je obitelj skakutala prema vrhu, on je prilično namrgođeno šepao za njima. Na povratku sam se tješila da je ionako bila nenormalna gužva taj dan, izgledalo je kao da su svi turisti na Tasmaniji danas išli na isto mjesto. U brošurama i postoji upozorenje turistima da se naoružaju strpljenjem kad dolaze na ovo mjesto jer je tako popularno da je obično puno turista. Na kraju smo se vozeći prema natrag prilijepili jednom autu s kanuom na krovu, koji je skrenuo na neki sporedni put i završili u jednoj od uvalica u Coles Bay - u. Već drugi put na ovom putovanju da nismo išli negdje planirano ili zbog čitanja boršura, nego skretali s puta instiktivno. Valjda ima u tome neke paralele s životom. Uvala je bila prekrasna (zvala se Honeymoon uvala, uvala medenog mjeseca, pa je preporučam onima koji idu na medeni mjesec) i iako je bilo prohladno tu smo se i okupali. Voda je bila neopisivo bistra, a pijesak mekan kao tepih. Savršeno. Nije bilo skoro nikoga osim nekoliko ljudi koji su veslali u kanuima i nekoliko šetača u daljini, a cijela uvala je bila okružena velikim stijenama tako da je izgledala prilično zaklonjeno. Nakon kupanja, osjećala sam da je to bilo bolje nego pješaćenje među gomilom ljudi, a odmah nam se istopilo i loše raspoloženje koje nas je bilo uhvatilo zbog gužve.



Malo mjesto koje se može vidjeti iz ove uvale se zove Coles Bay i prvo je mjesto u Australiji koje je zabranilo plastične vrećice u dućanima, još 2003. godine. To možda ne zvuči nešto posebno, ali s obzirom da ovdje besplatno dijele vrećice u supermarketima (osim u njemačkom Aldiju), i ne samo da ih dijele, nego kako bi ugodili kupcima i ne nepune ih do vrha nego za samo par stvarčica daju hrpu plastilnih vrećica, mislim da je to velik podvig. Ja sam kupila i platnene i hrpu drugih vrećica koje možeš koristiti umjesto tih plastičnih, ali griješna ekološka duša, često ih zaboravim ponijeti sa sobom kad idem u dućan. Nisam sigurna da li su kod nas počeli dijeliti besplatne vrećice u dućanima, nadam se da nisu.


Na kraju smo, da bi ipak nešto vidjeli, platili scenic flight, scenski let malim avionom. Idealno za šepavce. Piloti koji su tamo radili su bili neki nenormalno mladi ljudi (mislim, za pilote), dečko i cura od oko 25 godina. Ona na tom mjestu razlijeta turiste tijekom cijele godine, a on van sezone radi na nekim drugim zračnim lukama u Australiji. Taj momak je trebao biti naš pilot za taj let. On uvijek leti s gopro kamerom na glavi i, kako je i moj prijatelj imao istu kameru, trebalo je neko vrijeme pričekati za let dok klinci, pardon, momci, ne izmijene iskustva i izdiskusiraju nove gadgete za tu kameru. Pored scenskog leta, postoji mogućnost obići otok i brodom, a cijena je ista kao i scenski let. Nisam sigurna što je od to dvoje bolje, mislim da bi bilo lijepo uživati i u mirisima, ne samo u pogledu. Ali let je svejedno bio odličan, iz zraka se jasno vidjela uvala Wineglass Bay, uvala koja ima oblik vinske čaše, a okružena je granitnim stijenama.

Nakon leta smo posjetili Friendly beach, prijateljsku plažu u prijevodu, prekranu bijelu plažu koja se vidjela iz aviona kao bijela duga linija, jer ima nevjerojatno bijel, čist, pijesak. Nakon te plaže više mi ni jedna pješćana plaža nije dobra ako nije tako savršeno bijela. Kako je bilo dosta vjetrovito, bilo je prohladno da bismo isprobali kupanje. Pored plaže se može i kampirati, ali kad smo malo proučili vidjeli smo da su sva mjesta već popunjena.

Nedaleko od Bichena je i Natureworld, mali park gdje se mogu vidjeti i hraniti male životinje, poput klokanića i wombata. Konačno sam vidjela tasmanijskog vražićka. To je životinja koja izgleda kao manji, crni psić s tobolcem, ali ima jako specifičan način hodanja, pomalo se gega. Iako je sladak, treba biti oprezan da te ne ugrize, jer ima nevjerojatno snažnu čeljust. Čekali smo vrijeme hranjenja i onda je ušla jedna zaposlenica parka i dva vražička su je zgrabila za nogavicu hlača i nisu puštala. Očito je dobro poznaju, vjerojatno se brine o njima od kad su bebe. To je cijelo mjesto posvećeno zaštiti vragova, na nekim mjestima ima i beba, a to dvoje koje je hranila su mama i kćer. Dok ih je hranila, čuvarica je pričala o tasmanijskim vragovima. Rekla je da su tasmanijski vragovi prije živjeli i na ostatku Australije, ali da su istrijebljeni i sada su ostali samo na Tasmaniji, ali im i tu prijeti istrebljenje. Nakon hranjenja je uzela jednog vražička i hodala pored nas tako da smo ga svi mogli pomilovati.

Na povratku u Devenport, odakle smo slijedeći dan ujutro imali trajekt za povratak u Melbourne, svratili smo i u Evandale, malo povijesno mjesto koje nam se našlo na putu. U Devenportu smo imali smještaj u hotelu blizu luke, u istom hotelu u kojem je odsjedala i posada s trajekta Spirit of Tasmania. Te večeri, da prekratimo vrijeme, jer grad nije zanimljiv, otišli smo u kasino na pokije. Prvi put u životu sam igrala te mašine. Kad mi je bilo dosadno na jednoj od njih i izgubila $3, ubacila sam $3 u drugu mašinu i kratko vrijeme nakon što sam stisnula nemam-pojma-što, mašina je poludjela, počela rigati svjetlost i preglasno drečati. Konobar koji je čistio oko nas, komentirao je da to mora biti neki veliki dobitak, a ja umrla od neugode jer su svi buljili u mene, veliku protivnicu igara na sreću. I na kraju sam dobila oko $150! Početnička sreća. Slijedeće jutro ukrcavanje na trajekt i povratak u Melbourne. Prebrzo je prošlo, ali ne plači za mnom Tasmanijo, vidjet ćeš me opet.

Ovaj i druge putopise potražite na blogu Travelology!

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju