Obećala sam joj da joj ovaj put neću priuštiti veranje uz planinu po makadamu i da ćemo se tamo uputiti damski u mom Renaultu Zoe, električnom vozilu u kojem bi svatko trebao ići u gotovo netaknute dijelove ovog parka prirode. Kolegica Mila uvijek me sprda zbog mojih ekoloških uvjeravanjima ljudi oko sebe i ne vjeruje da će nas moja plava jurilica uspjeti otegliti uz uzbrdice Samoborskog gorja, no i uz moju sitnu sumnju, koju joj nikako ne bih ni sad priznala, baš sam joj odlučila dokazati da moj strujić može sve što i njezin Clio.
Pokupila sam kolegicu ispred njezine zgrade i krenuli smo prema Samoboru, odakle bismo se trebale uputiti u kanjon Slapnicu, po pričanju moje prijateljice Martine jedno od najljepših mjesta na Žumberku, za koje ne zna baš puno ljudi. Dva slapa koja na njihovu dnu čine tirkizno jezerce i to što se do njih može doći autom, idealni su da Milu ''navučem'' na izlete u prirodu. Naravno, bila je sretna što ju vodim baš tamo, a ne na ''isfuranu'' Žitnicu, gdje je uostalom već jednom bila, iako mi je upravo taj planinarski dom bio prvo u planu zbog super pogleda i pristojne klope.
Oduševljena je bila i vožnjom po autocesti. Stisnula sam malo gasa da joj pokažem kako moj Renault Zoe može itekako potegnuti, ali naravno najviše 130 na sat, do dopuštenog ograničenja, kako naš izlet ne bi završio i prije nego što je počeo. Mila je ofrljila muziku, opustila se. Nema brujanja motora, kaže, pa čuje prateće vokale u najdražoj pjesmi. Raspjevale se mi i zapričale tako da smo zamalo fulale Bobovicu, odnosno zadnji izlaz za Samobor. Malo sam se i pravila važna i išla s onim forama ''moj auto je bolji od tvog'', pa sam joj pokazala i čaroliju slova B, koje sam elegantno u vožnji promijenila iz D. ''Joj, nemoj niš sad mijenjat u vožnji…'', veli skeptična Mila, ali svidjelo joj se što zapravo B znači ''Briga'' - briga za našu sigurnost. Zezam se, to je fora koju sam joj prodala, a zapravo je B način vožnje koji povećava usporavanje vozila čim dignem nogu s gasa i time smanjuje korištenje kočnice i omogućuje opušteniju vožnju, što je inače idealno za gradsku vožnju.
Došli smo u Samobor sa 69 % od 100% napunjene baterije s kojim smo krenule i Mila je htjela da je odmah negdje napunimo jer ako zapnemo negdje na planini, neće biti dobro, ali ja sam je uvjeravala da se potrošila jer smo ga nagarile i da će sve biti OK. Do Slapnice imamo 15 minuta, kaže GPS u autu, tamo se malo odmorimo, pokažem joj najveću lipu u Hrvatskoj u selu Šobatović i spustimo se u Samobor. Dok se Zoe puni, odemo na ručak, kremšnite i po njihovu slavnu muštardu, koju mi je također nahvalila već spomenuta prijateljica Martina, i onda polako doma. Lijepo ispunjen dan, zar ne?
Baš taj dan bio je jedan od najtoplijih dana ovog ljeta. Čim smo izašle iz Samobora u šumu, postalo je ugodnije pa smo ugasile klimu, ubacile u eco mode, otvorile prozore i uživale u cvrkutu ptica. Mila nije mogla vjerovati da se stvarno čuju ptičice i žuborenje potoka dok se voziš. Samo zvukovi prirode, gume na asfaltu i neki traktor u daljini koji malo kvari dojam.
Prolazimo tablu ''Žumberak – Samoborsko gorje'' i stotinjak metara dalje iz Smerovišća vidimo putokaz za Slapnicu. Malo nam je čudan prilaz jer ga Martina nije tako opisivala, ali GPS i dalje pokazuje da smo na dobrom putu. Uska cesta sa zaraslim raslinjem sa svake strane na kojoj se baš ne mogu presresti dva auta stvara nam nervozu, ali ne odustajemo od onoga što smo naumile. Idemo polako pa što bude - Zoe ima kameru za rikverc pa valjda nećemo upasti u jarak kad se budemo morale micati nekome.
Već smo opasno žedne, a vodu koju smo si ponijele iz Zagreba već smo popile. Imamo još malo u Milinoj boci, ali zbog korone nekako nismo baš spremne dijeliti jednu bocu. I eto, spas na putu baš kad ti treba. ''Napij se, zabadav je'', kaže natpis uz izvor s pitkom vodom koji nismo mogle odbiti pa smo se tamo osvježile i napunile boce.
Vozimo se tako mi i nikako doći do te Slapnice, dođemo do nekog raspela na putu i račvanja na tri strane. Na tom mjestu nema signala, GPS trokira i izaberemo, eto, neki put na eci peci pec. Joj, ne, slijepa ulica, ušle smo u neko dvorište i pokušavamo se okrenuti. Mila viče: ''Joj, ne idi u rikverc zgazit ćeš psa!'' Uspijem se iskobeljati, ali pas nas prati. Zaustavljamo se kod raspela i govorim Mili da idemo malo kroz šumu i tamo smo začas. Pas ide ispred nas kao da zna put i povjerovale smo mu, kao on je tu domaći. Pratimo ga, hodamo kroz visoku travu, preskačemo potočić, hodamo po kamenčugama. Znoj nam se slijeva niz vrat, Mila me svako malo podsjeća da sam joj rekla da se do slapova može autom, a ja joj pokušavam odvratiti pozornost punoglavcima u potoku, pužem golaćem, šumskim jagodama i prekrasnim jarko ružičastim cvijećem po putu. ''Vidi kako svega lijepog ima na ovom Žumberku'', kažem ja, a ona je onako osrednje impresionirana. Vode u potočiću ima malo, vjerojatno jer je bilo 35 stupnjeva proteklih nekoliko dana i Mila zaključuje da ako to i jest Slapnica, vjerojatno ljeti nema tih slapova. Vraćamo se prema autu, pas ide za nama, ali meni tu nešto ne štima.
Ne izgleda mi sve to kao iz Martininih priča i nagovaram ju da isprobamo onaj treći put. Put se prekida kod nekih zapuštenih kuća na početku šume i dok smo gledale kuda dalje, prolazi neki mještanin na traktoru i kaže nam da idemo u potpuno krivom smjeru. Svi inače dođu u njihovo selo tražeći ta dva slapa, ali zapravo postoje dvije Slapnice i u GPS moramo upisati ''žumberačka Slapnica'' ili dva slapa Vranjački slap i Brisalo. GPS nam ne radi i moramo se spustiti niže gdje ima signala. Vraćaj se dolje u neizvjesnosti koliko nam zapravo treba do te bajkovite oaze kroz koju protječe rječica Slapnica i hoće li to naša baterija izdržati.
Upisujemo novu lokaciju u GPS, do tamo ima sat i 20 minuta. ''OK, dobro, baterije ima za sat i 40 minuta, a i puni se kada idemo nizbrdo. Bit će to dobro'', uvjeravam Milu, a nju hvata već panika, ali želi vidjeti tirkiz koji sam joj obećala.
Oblaci se skupljaju, ali mi smo odlučne. Vozimo se i vozimo po makadamu, GPS nestaje, a mi se vrtimo u krug. Ne možemo se nikako snaći. Stanemo kod neke kuće za odmor u selu Šimraki i pokušavamo se koncentrirati i ne misliti na pražnjenje baterije. Mila primijeti da se nalazimo blizu Šobatovića i najveće lipe u Hrvatskoj. Kiša već pada, moj pametni Zoe odmah sam pali brisače, a Mila je još jednom impresionirana. Odlučimo slapove ostaviti za neki ljepši dan i sakriti se od kiše u gustoj šumi ili pod krošnjom lipe. Parkiramo odmah pored putokaza i krenemo pješke kroz šumu. Mila u ruci drži fotku lipe kako nam ne bi promakla. ''Ma je l' to ona tamo iza?'' ''Daaaa!'' napokon nam je nešto uspjelo poći po planu. To moramo zabilježiti s nekoliko fotki.
Ova impozantna lipa stara 400 godina odoljela je svim napadima i provalama te je predmet divljenja mnogobrojnih zaljubljenika u prirodu, pa tako i nama. Tzv. Uskočka lipa promjera 9 metara i 17 centimetara. Umjetnički fotograf Romeo Ibrišević, koji je istražio povijest ove lipe u selu Šobatovići, otkrio je kako je prema vjerovanju lipa bila zaštitnica doma, kućnog praga, vjerovalo se kako u drvetu lipe prebiva božica ljubavi te kako grančica lipe zataknuta pod krov kuće štiti od gromova, požara, zla i uroka.
S tom mišlju i nadom da će nas ''zaštititi'' od prazne baterije krenulesmo prema Samoboru. Na kontrolnoj ploči piše 27 posto. Napeto je, ali idemo nizbrdo pa će biti OK. Prolazimo pored poznatog izletišta Divlje vode i tamo nam kažu da se držimo potoka i da smo za desetak kilometara u Samoboru. Cesta nas je dovela točno do novog Autobusnog kolodvora, a u njegovoj blizini nalazi se i punionica za električna vozila. ''Uh, dobro je. Uspjele smo!'', kaže Mila, a ja dodam zadovoljno: ''Rekla sam ti!'' Stavim puniti auto, piše da će se puniti sat i 20 minuta. Taman stignemo prošetati do centra na klopu, kremšnite i muštardu u vinariju Filipec.
O tom pikantnom umaku od gorušice s dodatkom pekmeza od grožđa pričala mi je Martina i od same priče rasle su mi zazubice. Samo jedna žličica uz ocat i ulje salati će dati neku sasvim novu dimenziju, kaže nam Martina. Kada ponudi svojim gostima salatu s dodatkom muštarde, oni zaborave na glavno jelo. U samom centru Samobora našle smo vinariju i mali dućan g. Filipca, koji nas je odveo u razgledavanje i složio malu platu da je isprobamo. Baš nam je to trebalo za kraj ove nevjerojatne avanture u kojoj je jedini tirkiz koji je Mila vidjela bio onaj na mom Renaultu Zoe.
Na tebi je da učiniš prvi korak za bolje sutra. Kako sačuvati planet na kojem živiš saznaj u našem specijalu ''Zemlja, više od planeta''.
