Dolazi Zemunac na tržnicu i kaže prodavaču: „Dat ćeš mi kilu banana.“ Prodavač slaže na vagu, sprema u vrećicu i pruža: „Evo. 100 dinara.“ Zemunac: „Rekao sam – dat ćeš mi.“
Tko nije bio u Zemunu i poznaje ga samo iz priča 90-ih i ovakvih viceva, vjerojatno ga zamišlja kao potpuni stereotip: kvart opasnih tipova, prepušten svojim mutnim poslovima. Takve je Internet prozvao Vanzemuncima, jer ne poznaju njegov život i ljepote koje skriva.
Pored je Beograd
Iako službeno upisan kao općina grada Beograda, Zemun je zahvaljujući svojoj povijesti, arhitekturi i karakteru ostao svijet za sebe. Doći u Beograd i ne posjetiti „grad u gradu“ bila bi uistinu šteta. Stoga, prije nego šetnju zemunskom stranom Dunava zamijenite još jednim krugom po Kalemegdanu ili Skadarliji, dopustite da vam pokažemo koliko je Zemun zapravo romantičan i slikovit.
Čuveni pisac Momo Kapor rekao je da je Beograd „najbolje mjesto za sačekati autobus za Zemun“ – neka nam susjedi ne zamjere malo šale, dok sjedamo u taj autobus.
Na zemunskom tlu živjele su različite kulture i narodi, pa i poveća zajednica Hrvata. Rezultat je to njegove pozicije između istoka i zapada, kao i činjenice da je kroz povijest mijenjao adrese sve dok u prošlom stoljeću službeno nije pripojen Beogradu.
Burna povijest donijela mu je zanimljivo ime. Vjeruje se kako je naziv Zemun slavenskog podrijetla i označava „zemljani grad“, no još je intrigantnija priča o svojedobnom nazivu Malevilla – zlo mjesto. O njemu postoje čak tri teorije: jedni kažu kako potječe iz doba križarskih ratova, drugi da je poteklo od lokalnih močvara koje su bile izvor komaraca i malarije, a treći da je riječ o franačkom toponimu. Možda će nam ovu misteriju bolje razjasniti domaći.
Stanje duha
Započinjemo šetnju uz obalu Dunava. Zemunski kej romantičan je u svako doba godine – bilo da dolazite u proljeće u cvatu ili jesen kada u izmaglici gledate labudove na rijeci. Za lijepog vremena šetalište vrvi životom i žamorom, a na plažu Lido na Velikom ratnom ostrvu odlazi se na kupanje u Dunavu.
Na jednoj od klupica pod krošnjama drveća sjedi čovjek koji šutke gleda na Dunav. Skulptura je to pisca Branka Najholda, najpoznatijeg kroničara Zemuna. Sam za sebe rekao je da se „blesavo i s pretjerivanjem“ voli baviti Zemunom, čemu svjedoče deseci knjiga te još više arhiva i zapisa u kojima je ovjekovječio ulice, kafane i ljude svog voljenog mjesta. Građani su mu uzvratili ljubav i posvetili mural s njegovim poznatim citatom: „Biti Zemunac nije stvar krštenice, nego stanje duha!“
Krenete li prema brdu Kalvarija, neka vas onda povedu Kalvarice. Poznate stube čuvaju uspomenu na povijest grada – na svakoj od njih 128 ispisana su imena poznatih građana. U odabiru je sudjelovao i spomenuti pisac Najhold, a sa strane stepenica nalazi se „knjiga“ biografija iz koje možete saznati više o njima.
Poželite li se umjetnosti ili dobre glazbe, svratite u kultni klub i bastion rock'n'rolla FEST, ili pogledajte predstavu u Teatru Madlenianum, a mi se vraćamo na obale Dunava.
Ulice kao iz poglavlja starih knjiga
U zraku pjesma uličnih svirača, a uz Dunav gomila šarmantnih kafića i restorana s najboljom ribom u gradu. Kraj toliko uređenih i dobrih restorana odabir je težak, ali je i teško promašiti u odabiru.
Najpoznatiji restorani (Reka, Šaran…) smješteni su blizu jedan drugoga na Keju oslobođenja, a tamo gdje prestaju stambene zgrade primijetit ćete rustikalnu prizemnicu Stara carinica. Restoran je to domaće kuhinje s vrtom koji „podivlja“ u proljeće i ljeto - sam naziv govori o njegovoj drugačijoj prošlosti, a interijer čuva autentičnost starih vremena.
Skrenite sa šetališta u Njegoševu ulicu i ugledat ćete pitoreskne ulice i male kuće u kojima se skrivaju restorani, slastičarnice, živa muzika i nasmiješeni domaćini.
Nismo si mogli pomoći - i mi smo bili turistički klišej i fotkali šarmantnu kafeteriju Gardoš. Zatim smo sjeli na „kaficu“ i čokoladni kolač na domaćem džemu od maline. Zgradu su nekad u blagdansko doba krasili ogromni plišani medvjedići na fasadi, a ove godine je njihov izostanak izazvao pravu pomutnju među posjetiocima: „Gdje su nestali?“ Otišli su u humanitarne svrhe za pomoć djeci koja trebaju liječenje. Što reći nego - medvjedići dobra srca.
I bez njih, sigurni smo da će svaki posjetitelj u prolazu i dalje zastati i posegnuti za kamerom. Prošećite Sinđelićevom ulicom koja siječe Njegoševu i preplavit će vas osjećaj da ste ušli u poglavlje stare knjige: neke dotrajale i neke ušminkane kućice, lijene mačke na kaldrmi, zidovi i kapije koje nastoje obuzdati raslinje koje skrivaju, mala drvena tabla s natpisom „Tri debela kuma“ ili „Kod bake“… Sve je nalik razglednici, u prirodnoj veličini.
S brda se bolje vidi prošlost
Na brdašcu iznad Zemuna nalazi se poznata Gardoš kula s koje se pruža prekrasan pogled na Dunav, okružena ostacima srednjovjekovne tvrđave. Kula je s vremenom preuzela ime brda, pa posjetioce može zbuniti više naziva. Neki je zovu i Kula Sibinjanin Janka, ali ispravan naziv je zapravo Milenijumska kula. Spomen je to na tisuću godina prisutnosti mađarske zajednice na ovim prostorima.
Odmah pored kule leži zemunsko, multikonfesionalno groblje na kojem su pokopani vjernici katoličke, pravoslavne i židovske vjeroispovijesti. Ovdje počivaju značajni građani, a groblje je obogaćeno kiparskim dijelima poznatih autora među kojima je i Vojin Bakić („nama“ poznat po spomenicima na Petrovoj gori i zagrebačkoj Dotrščini).
Pažljivo oko moglo bi uočiti dijelove koji odaju najranije tragove prošlosti, iz epizode zvane neolitsko doba, a tu je i sačuvani obrambeni zid s puškarnicama i bastionima iz 19. stoljeća.
Iza brda, prema unutrašnjosti, jedna stara uspomena na davna vremena i stoljetnu ljubav prema kafanama. Gotovo 400 godina stara kuća nosi naziv Kafana Beli medved. Svjedoči nekadašnjem životu na ovim prostorima, no nažalost prilično je zapuštena i prepuštena na brigu ljudima dobre volje.
Hotel slavnih dana
Završavamo šetnju Zemunom pozdravivši se na ulazu tj. izlazu sa zgradom kultnog hotela Jugoslavija. Izgrađen kao moderna zgrada za svoje doba, uklopio se i u panoramu susjednog Novog Beograda čiji su blokovi podizani nakon rata. U hotelskim sobama spavali su kraljica Elizabeta II, američki predsjednik Nixon, Tina Turner, Neil Armstrong i brojni drugi.
Hotel je pratio sudbinu svoje zemlje kroz uspon i (ras)pad, a 2000-ih je bio privremeno zatvoren. Privukao je pozornost i švicarskog redatelja Nicolasa Wagnièresa koji je kroz povijest hotela prikazao i povijest jedne države. Film je bio apsolutni hit na Berlinskom film festivalu, pa ako već ne možemo normalno putovati, možemo putovati kroz filmove, i vrijeme.
Našu turu započeli smo vicom, pa ćemo u tom tonu i završiti priču o Zemunu (bio nam je previše simpatičan da bismo odoljeli). Naime, Vukajlija objašnjava Zemun kao mjesto ostvarenja sna o bratstvu svih ljudi – jer se svi oslovljavaju s „brate“.
Znači, idemo?
