Kako nam je svima dobro poznato, Italija nudi svašta, i jedva se čekamo zaletjeti u nju. No, dok mi ne odemo, ima onih koji idu, a među takvima su i novinari britanskog Guardiana, koji su obišli manja mjesta sjeverne regije Pijemont. Njihova iskustva prenosimo na našem portalu.
Vino nas je privuklo u ovaj dio sjeverozapadne Italije; područje Langhe poznato je po vrhunskim vinima kao što su Barolo i Barbaresco. No, zaintrigiralo nas je i susjedno brdovito područje koje se zove Roero – pod zaštitom UNESCO - a od 2014. – čija vina počinju sve više i više ostavljati trag, kao i gastro specijaliteti koji se sjajno s njima sljubljuju.
Krajolik Langhea sastoji se od vinove loze koja je doslovno svugdje, ali čim prijeđemo rijeku Tanaro i dođemo u Roero, pogled je raznolikiji, s dijelovima šume, voćnjaka i lješnjaka pomiješanih s vinogradima. Centar u selu Montà nudi karte staza, rute za brdski biciklizam i još mnogo toga, ali s obzirom na kišno vrijeme, najbolje je krenuti s kušanjem vina.
Kralj vina u Roeru je Giovanni Negro koji je izgradio obiteljski posao Angelo Negro. U svojoj vinariji u Canaleu radi čudesna vina raznih okusa. No dok su crna vina poznata, on je najponosniji na bijelo koje je razvio od lokalnog grožđa arneis, kako bi dokazao da je moguće stvoriti bijelo vino koje može odležati poput crnog. Trebalo mu je 10 godina, ali danas je njegov Roero arneis Perdaudin iz 2019. bogato, voćno vino koje puni usta s laganim pjenušavim i pikantnim mirisom mineralnih soli u tlu – i predodređeno je da bude još bolje.
Ipak, najbolja stvar kod Giovannija je način na koji je njegov entuzijazam nadahnuo mlade stanovnike u Roeru. Na obližnjem sajmu tartufa i vina Vezza d’Alba, iznenađeni smo kada vidimo da, iako ima nekoliko sijedih staraca, dobra polovica vinara koji dobivaju nagrade jedva da je prešla svoje 20-e.
Čini se da je to obilježje ovog dijela južnog Pijemonta – mladi koji zbog posla odlučuju ostati u ruralnim područjima, ali donose vlastite ideje. Od nekoliko izvrsnih restorana u kojima smo jeli u Langheu i Roeru, Trattoria Belvedere Elene Risaglie, u gradu Serravalle Langhe, izdvajala se svojom osobnošću i jednostavnošću.
“Rekla sam joj da neće imati društveni život ako to učini”, kaže Elenina majka Laura, ali Elena, koja sada ima 32 godine, odlučila je preuzeti kuhinju restorana od svojih roditelja. Stavila je vlastiti pečat na jelovnik (četiri slijeda od 27 €), djelomice vraćajući ga u prošlost, oživljavajući stara pijemontska jela poput tartre, slanog pečenog jaja sa začinskim biljem i umakom od svježe rajčice te slatko-kiselog gulaša od kunića s dašak čilija. Mušterije vole ovu „cucinu poveru“, kaže Laura. Ali ovo je bogata zemlja, dodaje Elena, plodne doline i brežuljci vrve tartufima, gljivama i divljači, a oni manje bogati bi mogli napraviti nešto divno od, recimo, kupusa, luka i sira.
Mladi također dobivaju ideje u malom mjestu Langhe Barbaresco. U nagrađivanoj Casa Boffa, mlađahni unuk osnivača radi na vinskom turizmu, te nudi obilaske, degustacije i karakteristične B&B s usluge s pogledom na Tanaro. Nekoliko minuta hoda dalje, 30-metarski Torre di Barbaresco izgrađen je u kasnim 14. stoljeću, ali je propao u 20. stoljeću. Sada obnovljen, to je vinski centar, s degustacijama, izložbenim prostorom i pogledom s vrha ovih svetih vinogorja – i snježnih alpskih vrhova daleko na zapadu.
Generalno, vinarije su napredovale na ovim veličanstvenim brežuljcima, naručujući umjetnička djela od britansko švicarskog umjetnika Davida Tremletta, poznatog po zidnim slikama u muzejima, crkvama i gradskim trgovima. Niz sporednu ulicu u blizini Eleninog restorana, Per le Langhe je napuštena kapela čija je unutrašnjost mješavina freski iz 14. stoljeća i Tremlettovih modernih geometrijskih dizajna u sivoj, crnoj, zelenoj i bijeloj boji. Tremlettov prvi rad u Pijemontu, napravljen s pokojnim američkim umjetnikom Solom LeWittom, koji je naručila obitelj Ceretti 1999., gleda na greben prekriven vinovom lozom u vrhunskom području barola. Cappella del Barolo, nekoć radnička kapelica, sada se ističe s ovih brežuljaka u zapanjujućoj eksploziji zelene, ljubičaste, narančaste, žute, crvene i jarko plave boje.
No, vratimo se hrani. Uz vina sjajno paše sir, a u Cascina Raflazz, uz južni obronak Langhea, obitelj Adami uzgaja 300 „pecora delle Langhe“ ovaca, pasmine koju su spasili od gotovo izumiranja. Obilasci vode kroz prostrana polja prepuna ovaca, radionicu u kojoj se od sirovog mlijeka proizvodi sedam vrsta sira, uključujući murazzano sa zaštićenim podrijetlom, te vođenu degustaciju cugna langhe, fermentiranog kompota od krušaka, šljiva, soka od grožđa, začina i orašastih plodova. Cijenjena ljetna poslastica su jednodnevni kremasti mali svježi ovčji sirevi, napravljeni kada je trava bujna i dani dugi.
Dakle, toliko o vinu i siru, a nama još nedostaje kruh. U selu La Morra, Mulino Sobrino je mlin za žitarice iz 19. stoljeća koji također ima koristi od oživljavanja „slow fooda“. U 20. stoljeću upotreba tradicionalnog mlinskog kamena gotovo je nestala. Vlasnik Giovine Sobrino mudro je otkupio kamenje dok su mlinovi bili srušeni, a sada tvrtka, surađuje s lokalnim poljoprivrednicima (za manje žitarica) proizvodeći organsko mljeveno brašno (niži glikemijski indeks, više hranjivih tvari) od pšenice, zobi, kukuruza , riža i razne drevne žitarice.
U svakom slučaju, sudeći po ovom iskustvu, ako se odlučite posjetiti Pijemont i njegova mala mjesta, nećete pogriješiti. A čini nam se i kako ćete se usput doma vratiti punog želuca, ali i dojmova.
