Niti kilometar, odnosno niti pola nautičke milje sjeveroistočno od Lopara na otoku Rabu smjestio se Sveti Grgur, jedan od najzelenijih hrvatskih otoka, poznat - i zaboravljen - zbog svoje mračne prošlosti, nepojmljive u kontrastu s nevjerojatno bistrim morem oko njega, ljepotom otoka i dubokim mirom koji ovdje vlada.
Površinom manji od sedam kvadratnih kilometara i s najvišim vrhom od tek 226 metara nadmorske visine, ali uglavnom prekriven makijom i gustim, niskim, često i trnovitim raslinjem, predstavlja pravi izazov za istraživanje jer su staze gotovo nepostojeće. Iako će vas Grgur izbosti, izgrepsti i vjerojatno vam koji put podmetnuti nogu, iskupit će vam se spektakularnim pogledima s jako puno mora.
Nemojte napraviti grešku i usidriti se odmah u lučicu s restoranom, nego oplovite otok – sasvim ćete ga drugačije doživjeti s mora, a impresivne litice na njegovoj sjevernoj strani koje se okomito ruše u duboko crno more ostavit će vas bez daha.
Otok Grgur bio je označavan još na srednjovjekovnim kartama imenom "Arta". Zbog njegove bujne vegetacije susjedi Loparani od davnina su na Grgur dovodili ovce na ispašu, a njegova netaknuta priroda danas privlači nautičare i turiste.
Ipak, Grgur je najpoznatiji kao dio zloglasnoga zatvora na obližnjem Golom otoku...
Naime, u sastavu koncentracijskog logora i zatvora na Golom otoku bila je i ženska kaznionica na Svetom Grguru. Logor, čuven po surovim uvjetima, torturama i prisilnom radu, otvoren je 1949. nakon rezolucije Informbiroa, u vrijeme kada se KPJ obračunavao s pristašama staljinizma.
Uskoro su se na Goli otok spremali i drugi politički neistomišljenici (i to na temelju administrativnih odluka, a ne sudskih presuda). Točan broj ubijenih i umrlih se ne zna, ali procjenjuje se da je kroz kazionice na oba otoka prošlo možda i više od 30 tisuća ljudi. Kompleks je 1956. postao zatvor, nakon toga bio je maloljetnički kazneno–popravni dom, a 1988. zatvoren je i ukinut.
Ostaci zatvora neodržavani su i u prilično lošem stanju te prema njima Goli otok izgleda kao živo, nastanjeno mjesto. Ruševine nekadašnjeg ženskog zatvora i pedesetak bunkera na Grguru danas su obrasli trnjem, koje im zapravo i sasvim dobro stoji, a sve što se moglo iščupati i iznijeti iz zatvorskih zgrada davno je odneseno s otoka. Bez crijepova i prozora, građene od istog kamena na kojemu stoje, posve se stapaju s kamenjarom oko sebe.
Možda najveća, ali i najtužnija atrakcija na Svetom Grguru bez sumnje su jeleni lopatari, toliko pitomi da sami prilaze turistima, "žicaju" hranu i jedu vam iz ruke. Tužni je dio to što je Grgur lovište.
Ljeti je Grgur neočekivano pun turista, pa ako želite robinzonsko iskustvo, uputite se radije u proljeće ili ranu jesen. Na Grgur osim vlastitim plovilom možete stići i izletničkim brodom iz brojnih turističkih mjesta na Kvarneru ili taksi-brodićima s, primjerice, Raba ili Krka.
U dubokoj uvali na sjeverozapadnom dijelu otoka uređeno je pristanište, a u uvali se nalazi i mali restoran u kojem možete pojesti dobru svježu ribu ili salatu od hobotnice.
Ako imate sreće i možete ostati i nakon što se restoran zatvori, a ostali turisti odu, moći ćete doživjeti nebo s bezbroj zvijezda, neopisiv mir i osjećaj da postojite samo vi, more i taj komadić kopna. Vraćajući se po tamnom moru sa Svetog Grgura, divljeg, lijepog i tužnog, imat ćete osjećaj da dolazite iz nekog drugog svijeta.
