Galerija
Bio sam ondje nekako u vrijeme nogometne groznice, pa je to bio još jedan dobar razlog za odlazak. Bio je to pravi odmor od Svjetskog prvenstva. U Palmi, koja nije malen grad, nije se primjećivao nikakav interes za najvažniju sporednu stvar. Kafići i restorani nisu prenosili utakmice, nije bilo nikakvih zastava ni navijačkih obilježja. Morao sam se dobro potruditi da dosta daleko od centra nađem pub u kojem su prenosili utakmice. Da nije bilo uličnih prodavača dresova (20 eura, original naravno), ne bih se nogometa ni sjetio.
Mallorca je, kao što joj ime kaže, najveći od četiri velika otoka koji se nazivaju Balearima. Uz nju je i "mala" Menorca, a druga dva su partijanerska Ibiza i do nje Formentera. Prva dva sjevernija nekada su se nazivali Goli, ali ne zato što nisu obrasli, već zato što im stanovnici nisu nosili odjeću preko ljeta. A druga dva Pinijski, naravno po borovima. Ibiza je prva stekla turistički status, i to kao otkačena destinacija za provod omladine. Poput golemog Zrća s Ultrom. To je bilo odlično u vrijeme kada destinacije nisu mogle birati posjetitelje, pa su mladi i pijani gosti bili bolji od nikakvih. Sada se, naravno, svim silama nastoje riješiti tog imidža. Na Mallorci živi četiri puta više stanovnika nego na svim ostalim otocima zajedno, ona je povijesno, administrativno, političko i kulturno središte i gravitacijski centar regije. Zapravo, sve to je njezin glavni grad Palma, koji je i središte ove naše priče.
Grad od 400 tisuća ljudi na prvi, a ni na drugi pogled ne odaje svoju stvarnu veličinu. Izgleda mnogo manji, a uspješno krije i svoje godine.
Ne djeluje nimalo drevno, ni traga antici, a kamoli paleolitiku. Život kao da je počeo u kasnom srednjem vijeku. Ulice nisu primorski uske, nisu popločene uglancanim neravnim kamenim blokovima, crkve ne pamte ranokršćanske mučenike, a nema ni ostataka drevnih stadiona i kazališta. Sve to navodi na zaključak da joj povijest nije bogata, ali ne zavaravajmo se. Radi se o sredozemnom otočju, dakle naseljena je barem pet tisućljeća, osvajalo ju je barem pet naroda, pljačkalo još barem pet drugih koji ga nisu mogli osvojiti i naseliti, a crkve, dvorci i palače pričaju zanimljive priče.
Kladim se da ova maslina pamti i Ibere, i Grke, i Feničane, Kartažane, Rimljane, Vandale, Bizantince, Maure, Katalonce, a evo u posljednje vrijeme i Kastiljance.
Palma je miran grad, s obzirom na orijentiranost na turizam. Ne samo za zvizdana, već se i ujutro i navečer doima prazan. U njegovu centru još žive ljudi, znači ipak nije toliko atraktivan da sve stanove pretvore u apartmane, a kuće prodaju strancima. U samom gradu posjetitelja nema previše iako domaći ne misle tako i stalno organiziraju prosvjede i bune protiv turista. Vjerojatno ne bez razloga jer na otoke sleti i doplovi između 15 i 20 milijuna posjetitelja svake godine. Dakle, barem 25 puta više nego što ima stanovnika. Ako ostanu u prosjeku dva tjedna, jasno je da uz svakog domaćina na otoku boravi i jedan stranac. Svejedno, šetnja gradom upućuje na to da je taj stranac negdje u birtiji ili na plaži.
Vizurom grada dominira katedrala. Velika i strateški smještena u starom gradu, a ipak uz samu obalu. Sagrađena je na mjestu koje su i Mauri izabrali za džamiju, pa je okrenuta prema Meki. Dojmljiva je i izvana i iznutra. Izvana je tipična gotika zavidnih dimenzija, duljinom, a posebno visinom među monumentalnijima svoje vrste.
Iznutra strogost forme razbija iznenađujuća razigranost, dosta svjetla i modernih detalja. Za svakog posjetitelja to je prilično iznenađenje ako ne zna da je značajnu ulogu u preuređenju interijera odigrao sluga Božji Antoni Gaudi (u katoličanstvu je sluga Božji naziv za osobu za koju se vodi postupak proglašenja svetim, u pravoslavlju je to svaki vjerni pokojnik). Gaudi je vrlo malo gradio izvan Barcelone, pa je ovo zapravo nešto vrlo rijetko. Interijer katedrale nije u potpunosti preuređen po njegovim zamislima jer se (kakvo iznenađenje) na pola posla posvađao s investitorima, ali primjetan je njegov znatan utjecaj, posebno oko oltara.
Navodno je rozeta jedna od najvažnijih i najzanimljivijih detalja katedrale, ali nemrem reć da sam njome fasciniran.
Zapadna je fasada, naravno, najljepša popodne kad do punog izražaja dolaze svojstva njezina građevnog materijala, s obzirom na to da je sagrađena od zlatnog pješčenjaka.
A južna u suton.
Ili poslije njega.
Samo da se na trenutak vratim na povijest, onu nedavnu koja oblikuje sadašnjost. Nakon pola tisućljeća vladavine Arapa otočje u 13. st. osvaja španjolski kralj Jakov I. Za tu vojnu kampanju koristi 15 tisuća vojnika i 1500 konjanika, uglavnom iz Katalonije. Veći dio te vojske dobiva posjede i ostaje na otocima. Tako zapravo Katalonci postaju dominantno stanovništvo i na otoku se govori katalonski. Naravno, Franco će i ovdje "popraviti" situaciju pa na otoke dolaze živjeti brojni Kastiljanci koji preuzimaju dominantni politički položaj. Trenutačna situacija odražava te povijesne događaje. Napetosti nema nikakve, suživot dvaju naroda vrlo je tolerantan. Svi se osjećaju Španjolcima, katalonski se govori kao primarni jezik, posebno u ruralnim područjima, gdje je i jedini. U gradovima je kastiljanski ravnopravan, čak i prevladava. Političkih i kulturnih tenzija nema, religija je kohezivna, a razgovor na temu brojenja krvnih zrnaca nije poželjan i smatra se nepristojnim. Idealno i idilično, rekao bih. Puk živi dobro, posla ima, obrazovanje je besplatno, korupcija zauzdana, kao i inflacija, cijene kvadrata nisu u oblacima, budućnost se može planirati. Uz to, svjetski su prvaci u nogometu. Gdje ćeš bolje?
Svakodnevnica je, rekao bih, dosta slična onoj kod nas na moru. Klima je ugodna zimi, podnošljiva ljeti, mentalitet je mediteranski, ritam dana i aktivnosti također. Doduše, ovdje nema danonoćnih dostavljača hrane, sveprisutnih kladionica, jurećih romobila ili besmislenih grafita. Ima i jedan značajniji hrvatski otisak na Mallorci. Kristijan Kreković odlučio je svoju baštinu ostaviti baš ovdje u Palmi.
KK, koji je gotovo nepoznat u domovini, bio je jedan od vodećih svjetskih portretista prošlog stoljeća. Njegova ulja na platnu i tuševi povijesnih ličnosti bili su vrlo traženi, a bogataši, političari i okrunjene glave natjecali su se za njegove slike i crteže. Portreti su mu uglavnom bili grandioznih dimenzija, uglavnom dosta veći od modela. U staroj Jugi naslikao je kralja i sve njegove Karađorđeviće, a u NDH-u poglavnika. Živio je u Zagrebu do kraja rata (premda mu je žena bila francuska Židovka). Komunisti su ga, zajedno s drugom dvojicom kulturnih divova, Lovrom plemenitim Matačićem i Augustinom neplemenitim Ujevićem, osudili na oduzimanje cjelokupne pokretne i nepokretne imovine. Na to je, navodno, Tin, veliki bard i još veći boem, dignuvši ofucanu aktovku u svom stilu uzviknuo: "Poštovani suče, sva moja pokretna i nepokretna imovina je ova torba." Kako bilo, naš se Kreković nakon toga skrasio u Peruu. Juan Carlos predložio mu je da svoju ostavštinu smjesti u Španjolsku, odnosno u Palmu. Kraljica Sofija osobno je otvorila Fundación Museo Kreković. Muzej je besplatan. Inače, njegovo najslavnije djelo nije portret nekog od kraljeva ili papa, već onaj Mahatmin, s kojim je bio veliki prijatelj. Park uz galeriju također nosi Krekovićevo ime.
Mallorcu su proslavile plaže. Tu temu ćemo brzo apsolvirati. Navodno je more oko Palme predivno, a plaže brojne i nezaboravno lijepe.
Ukratko: hmmmm.
Okupal sam se na četiri plaže. More je prosječno do ispodprosječno što se tiče čistoće, boje i osjećaja. Iznadprosječne je samo temperature. Plaže su prostrane, nezanimljive i bez osnovne infrastrukture. A one s imalo šarma teško su dostupne bez auta.
Vratimo se u Palmu. Autobusni kolodvor i zračna luka odlično su posloženi, kako i mora biti na turistički orijentiranom otoku. Neke stvari ne biste očekivali, poput vjetrenjača, ali ipak je ovo Španjolska. Referiram se na Don Quijotea.
Brdo iznad grada šetnjom je lako dostupno i pruža dobar, ali ne baš spektakularan pogled na grad i cijelu uvalu. Pravi je razlog penjanja jedinstvena i rijetko fora polukružna utvrda. Isplati se obići je i iznutra.
Kad smo dotaknuli vojnu povijest, spomenut ću da su Baleari dobili naziv prema vještini svojih stanovnika u izbacivanju kamena praćkom. Balearci su naime tradicionalno u svim vojskama koje su služili bili vrlo cijenjeni praćkaši i poznato je da se ta vještina ovdje posebno vježbala. Navodno su gadno namučili i Maure pri osvajanju otočja, što opisuje i ovaj mural.
Rijetko kad uspijem snimiti Mjesec i Veneru na fotki mobitelom.
Hostel mi je bio pristojan, čist, dobro posložen, tih i miran u kuhinji i boravku, ali prometan i nažalost preglasan u spavaonici. Cijena nije bila sitnica.
Od mediteranske tržnice očekivao sam više, ali razmažen sam. Bio sam prije nekoliko mjeseci u madridskoj, a to nije fer uspoređivati.
Parkovi i šetnice u centru čista su klasika. Za obilazak svega zanimljivog ne bi vam trebalo više od dva dana.
Otok Mallorca ima oblik puzzle s dvije rupe od dva velika pravilna zaljeva i dva kratka, ali visoka planinska lanca. Većina zanimljivosti vrijednih obilaska nalazi se na sjeverozapadnom dijelu otoka. Gotovo svaki posjetitelj otoka obiđe gradić Sóller i njegovu luku. Soller je s Palmom povezan starim drvenim električnim vlakom. Povratna karta košta 40 eura. Imate i bus za pet puta manje love, ali to nije fora. Kartu za vlak uzmite dva-tri sata ranije, rasproda se u sezoni.
Vožnja je fora s dosta tunela i nekoliko vijadukata, a iz gradića do njegove luke kroz nasade agruma povest će vas tramvaj. Iste dobi kao i vlak. Dakle, više od stoljeća.
Iz tramvaja ne možeš doslovno brati naranče, ali imam osjećaj da bi mi uspjelo da imam malo duže ruke jer sporo prometalo prolazi praktički kroz dvorišta. Koliko sam vidio, uzgajaju samo naranče i limune, kumkvate, mandarine i grejpove nisam primijetio.
Port de Soller više je fora od samog Sollera.
Iako imenom luka, pravi je gradić.
S dušom, za razliku od Sollera, koji umjesto duše ima plažu, dućane i restorane.
Među zanimljivija mjesta na otoku svakako se ubraja Valldemossa. To selo opisuju s toliko superlativa da su mi očekivanja bila prilično velika. Ha, valjda ima nešto posebno u tom gradiću što ja u svom kratkom boravku nisam uspio dokučiti. Dobro, jest, selo je lijepo, visoko u brdima Tramuntane, pitoreskno, ali, brate mili, nahvalilo ga malo previše.
Nije spektakl, ali priznajem, ima šarm i vibru, nije ovdje bez razloga još u 14. st. kralj Jakov II. za sina Sanča sagradio rezidenciju koja je poslije poklonjena kartuzijancima. Samostan je funkcionirao neko vrijeme, ali od početka 19. st. gubi redovničku funkciju. Danas je, naravno, muzej.
Glavna atrakcija muzeja, a i cijelog sela, jest to što je ovdje nekoliko mjeseci proveo slavni kompozitor Frederic Chopin. Unajmio je smještaj u bivšem samostanu. U svim vodičima naglašava se da je to bila samostanska ćelija broj 4, ali tu "ćeliju" prevedite kao apartman, to jest višesobni stan. Nakanio je ovdje na ugodnom toplom jugu prezimiti u društvu svoje voljene i skladati inspiriran suncem Mediterana. Može se, doduše, reći i da je zbrisao iz Pariza što dalje od tračeva i bolesti. Naime, bolovao je (naravno) od sušice, a njegova ljubavnica George Sand bila je nepresušan izvor sablazni, kontroverzi i društvene napetosti.
Zapravo su se Chopin, Sand i njezino dvoje djece prvo smjestili u neku kuću, ali su ih domaćini izbacili kad su shvatili da su nevjenčani, da Sand nosi hlače, puši cigare i ne ide u crkvu. To je bila uvjerljivo najgora Chopinova zima. Kiša je padala gotovo svakodnevno, bilo je hladno, on je stalno kašljao i često bio u groznici, a susjedi su ih, što zbog bolesti, što zbog nemorala, izbjegavali do mjere da im nisu htjeli prodavati hranu. Nevolji nije pomogla ni činjenica da mu je njegov klavir kasnio zbog carinskih formalnosti, pa je morao skladati na nekom bezveznom pijaninu. Pobjegavši s otoka nazad u Pariz, klavir je ostavio u ćeliji broj 4 i sada je on glavni izložak muzeja. Sve u svemu, bilo je to gadno, bolno i stoga vrlo kratkotrajno iskustvo.
No kako znamo da je umjetnicima patnja izvrsna inspiracija, tako su i u ovom slučaju iza debelih zidova bivšeg dvorca i bivšeg kartuzijanskog samostana u vrlo kratkom vremenu nastala 24 preludija, među kojima i slavni preludij broj 15, znan kao "Kišni preludij".
Izuzmemo li poljskog skladatelja, Valldemossa je poznata i po jednoj lokalnoj svetici čija je rodna kuća sto metara od samostana. Gotovo sve kuće u selu do ulaznih vrata imaju šarene pločice s prizorom i zagovorom sv. Cataline Thomas. Naravno, proglašena je zaštitnicom Mallorce.
U dolini naranči obavezno je polizati bar jednu kuglicu sladoleda od naranče.
Na suprotnoj, onoj nezanimljivoj, istočnoj strani otoka, smjestio se Menacor. Po veličini drugi i deset puta manji grad. Zašto ga uopće spominjem? Pa tamo su nastala dva važna brenda. Prvi su Majorica biseri. Umjetni biseri, naime, izmišljeni su upravo ovdje. Oko staklene kuglice nanosi se dvadesetak slojeva premaza od riblje krljušti. Postupak su kasnije kopirali brojni proizvođači (pa i oni u Ohridu). Majorica je i dalje najpoznatiji svjetski proizvođač umjetnih bisera. Drugi je slavni proizvod Rafael Nadal.
Ivanje se u Kataloniji obilježava brojnim ivanjskim krijesovima. (Molim, ne brkati s trnjanskim kresovima, a ni s kapelskima, za one starijih generacija). Iznesu na ulice, raskršća i trgove stari i nepotrebni namještaj, zapale ga i onda mladići skaču kroz i preko njih. Dojmljivo, čak nezaboravno, posebno ako naletite na stvarno velike kresove i stvarno hrabre dečke. Meni je ta mistična noć, u kojoj su duhovni i naš svijet vrlo blizu, najdraži dio godine i volim ga provesti ondje gdje ga obilježavaju malo tradicionalnije i veselije nego kod nas.
Ja općenito volim malo neobičnije stvari.
Da zaključim, ništa posebno, ništa što već nije viđeno i doživljeno, ali još jedno mjesto s kojim mi se, kad je za to došlo vrijeme, nije bilo lako rastati.
Život je lijep, a na nekim je mjestima nekako još ljepši. Mallorca je jedno od takvih.
Stoga ne čudi da je Palma de Mallorcu za svoje prebivalište, nakon što se etablirao i obogatio, izabrao i slavni Joan Miró. Kupio je tri galerije u gradu i ovdje stvarao posljednjih četvrt stoljeća svog života. Tri galerije? Što ih stvarno trebaš tri? A valjda. Tko sam ja da sudim genijalcima. Oni imaju rupe u trbuhu. Ja ih samo popunjavam.
Kao što sam, nadam se, popunio i neko vaše ljetno popodne ovom fotopisnicom sa sedmog najvećeg sredozemnog otoka.
"Odlična lokacija za kupanje prije posla": Kontroverzno jezero usred Zagreba za koje znaju samo rijetki
