Premda je u odnosu na susjedni Kaštelanski, Trogirski zaljev gotovo nepoznat pojam, to ni u kojem slučaju ne znači da je manje vrijedan ili zanimljiv, naprotiv. Možda se glavni razlog krije u činjenici da je Trogirski zaljev jasno razdvojen na zapadni (Marinski zaljev) i istočni dio (Saldun), pa se upravo ti nazivi češće i koriste.
Zanimljivo kako usprkos svim mijenama koje vrijeme donosi, neke navike i pokreti uvijek ostaju isti, pa sve da se radi o tako beznačajnim stvarima kao što je način uplovljavanja u neku luku ili zaljev. Još od drevnih moreplovaca pa sve do današnjih nautičara na pivski pogon, golema će se većina držati punte Čiova kao glavnog ključa za otvaranje Trogirskih vrata. Naravno da za tako nešto nije zaslužna zapanjujuća ljepota betonskih zgradurina pod kojima posljednjih desetljeća lipše čitav otok već jednostavno činjenica da je punta sa zelenom lanternom Trogiru - bliža.
S druge strane ulaza u zaljev ostat će rt Jelinak, samotan, pomalo debeo i nezgrapan poput dječarca u prvom razredu osnovne škole s kojim se nitko ne želi igrati na velikom odmoru.
Na Jelinku nema lanterne, nema apartmana, nema iznajmljivača plastičnih ležaljki ni sklepanih plažnih objekata, nema gotovo ničega osim jednog zaseoka, a ni njega zapravo nema jer je odavno napušten. Tek se na dvije ili tri kuće održao krov od crvenih crijepova dok se većina pokrivenih kamenih ploča urušila pod nepodnošljivom težinom samoće. Marušići više ne stanuju ovdje.
Došao sam danas ovdje pješice iz Vinišća, došao sam bez posebnog razloga i predumišljaja, jednostavno dopuštajući unutarnjem kompasu da me vodi bez jasno određenog cilja.
Došao sam na Jelinak u ovo godišnje doba koje je posve novo, doba godine koje nije ni jesen ni zima, ni proljeće, već sve pomalo, a ništa zapravo. Dok je vjetar s mora donosio miris algi na obraze, selo je bivalo zarobljeno tišinom.
Posljednji stanovnik ovog sela zvao se Ignacije Marušić. Živio je godinama sam, u nekoj vrsti svojevoljnog izgnanstva, a ljudi ga prozvaše Robinzonom.
Danas više i nije važno je li svijet izagnao Robinzona ili Robinzon svijet oko sebe. Svatko ima svoje razloge. Za vedrih dana kad je sve toplo i mirisno, zamisao da se živi na ovakvom mjestu doima se posve zgodnom. Živjeti u dosluhu s prirodom, bez loših uticaja civilizacije, piti vodu iz gustirne, hraniti se iz vlastitog vrta, pa to mora da je san snova.
S druge strane pokušavam zamisliti kako bi izgledao život ovdje u beskrajnim zimskim noćima, kad je svaki zvuk nalik na sovin huk, a svaka sjena lako postaje opsjena.
Kako proživjeti i preživjeti noći u ovom dijeliću svijeta, odvojenom i nevoljenom? Bez ljudskog glasa, dodira, zagrljaja...
I još bi čovjek nekako razumio da se ovdje radi o nekom dalekom otoku, ostavljenom i izgubljenom nasred oceana, ali kako pojmiti samoću kad je vidokrug oko tebe ispunjen svjetlima? Za koga ta svjetla svijetle?
I čudno je to zaista, kad sve izgleda kao da je nadohvat ruke, a opet je miljama daleko?
Od odlaska Robinzona s Jelinka prošlo je već trideset godina, a ja se vrzmajući "njegovim" uličicama ne mogu othrvati pitanju - koliko je danas Robinzona oko nas? Konačno, jesmo li svi mi u nekom razdoblju života ostavljeni na pustom otoku i prepušteni da se snalazimo kako znamo i umijemo? Hm, ali čak ni u tome nema neke pravde, nema baš svaki otok pješčanu plažu, potočić sa slapićem, palme s kokosovim orasima, a bogme ni Petko ne svraća baš svakog petka. Iskreno, za njega me nije ni briga, više bih se obradovao Petkici.
Na kraju dana, dok je sunce bježalo prema sjeveru, a oblaci oblačili horizont, ostalo je samotno seoce na nosu jednog poluotoka bezvodnog, krševitog, ni po čemu znanog, poluotoka koji kao da nije dočekao šansu da barem odbaci ono "polu" iz svog imena. Skitnjama je kraj.
Ovaj, kao i brojne druge tekstove o otocima, moru, ljudima i obali, pročitajte na blogu Brod u boci!
