Ono čime se Hrvatska posebno može ponositi je činjenica da je jedna od rijetkih država u kojoj žive sve tri velike zvijeri - vuk, medvjed i ris. Kreću se u planinskom dijelu Hrvatske, a risovi uglavnom na Velebitu.
Risovi su zvijeri iz porodice mačaka. To je srednje velika divlja mačka dugih nogu, velikih očiju i kratka repa. Dužina tijela im je do 130 cm, dok su u ramenima visoki oko 65 cm. Prosječna im je težina 20-26 kilograma, a krajnosti su 12-35 kg. Ženke su znatno lakše od mužjaka. Krzno risa je žućkaste do sivosmeđe boje, često prošarano tamnim pjegama ili rijeđe prugama. Ima čuperke dlake na obrazima, te tamne čuperke na vrhovima ušiju, koji služe kao svojevrsno taktilno osjetilo. Risovi love u sumrak i noću. Budući da ne naganjaju plijen, nego se šuljaju i napadaju iz zasjede, imaju odlično razvijen vid i sluh. Love male i srednje velike sisavce i štedljivi su na hrani pa jedan plijen jedu nekoliko dana. Zabilježeni su i neki, vrlo rijetki, napadi na ljude koji su se dogodili gotovo isključivo u samoobrani. Risovi su vrlo teritorijalne životinje koje žive tajnovito i samotno. Mužjak i ženka se sreću samo na kratko zbog parenja između siječnja i travnja. Ženka je skotna 10 tjedana i obično koti dva ili tri mladunca. Mladunci ostaju uz majku do sljedećeg proljeća, ali je smrtnost mladunaca velika, te ih samo oko polovine doživi godinu dana. Oni koji prežive imaju životni vijek u prosjeku 10-12 godina, no postoje izvješća o jedinkama koje su doživjele i do 24 godine. Risovi kao i sve životinje međusobno komuniciraju, a to čine putem označavanja urinom, koji ima snažan miris, ili glasom. Može ih se čuti u vrijeme parenja kada se dozivaju glasnim mjaukanjem.
U Hrvatskoj živi euroazijski ili obični ris koji je ugrožena vrsta u cijeloj Europi. Iako je u našoj zemlji to najugroženiji sisavac, u posljednjih desetak godina broj jedinki - pada. tako da mu ne pomaže puno što je zaštićen temeljem Zakona o zaštiti prirode, Zakonom o zaštiti životinja i Pravilnikom o proglašavanju divljih sojti zaštićenima i strogo zaštićenima, te mnogim međunarodnim ugovorima i konvencijama. Za očuvanje risova osobito je važna bila međunarodna suradnja i sklapanje ugovora o njegovoj zaštiti zato što se kreću na Dinaridima koji se protežu i kroz Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu.
Risovi su u 18. i 19. stoljeću istrebljeni iz večine europskih zemalja, a sačuvani su bili samo u slabo naseljenim područjima Finske, Skandinavije, Sibira, Poljske i Karpata, te u planinama Balkanskog poluotoka (Kosovo, zapadna Makedonija, Albanija). U Hrvatskoj su posljednji obitavali na Velebitu i u Gorskom Kotaru (Risnjak), a nestali su 1903. godine. 1973. u Sloveniji su puštena tri mužjaka i tri ženke risa dovedeni iz Slovačke. Tako se ris spontano vratio i u Hrvatsku, a brojka jedinki porasla je na preko 100, što je počelo utjecati na broj srnadske divljači i divokoza. Radi toga, iako je već bio zakonom zaštićen, bio je dozvoljen godišnji odstrel, a i lovci su smanjenje broja srna shvatili kao osobnu prijetnju te počeli nekontrolirano trijebiti risove, nerijetko na vrlo brutalne načine. Tako je ris ponovno postao vrlo ugrožena vrsta, a danas ih u Hrvatskoj ima oko 40- 60, a brojka neprestano pada, najviše radi krivolova. Kazna za ulovljenog risa je 40.000 kuna, ali u Hrvatskoj nitko nije kažnjen. Ne osvijeste li ljudi važnost raznolikosti životinjskog svijeta i ne pronađu li način za kontrolu krivolova, Hrvatska bi lako ponovno mogla ostati bez velikog prirodnog bogatstva. Sve je na nama.
Autor: Dora Meliš
