Galerija
Kako sam već rekao, biti blizu Italije, a u nju ne otići – za mene je grijeh. A još kad sam vidio da se u blizini Tarvisija, koji nam je usput, nalaze Belopeška jezera (talijanski Laghi di Fusine), nije bilo dvojbe, ondje sigurno stajemo.
Od Kirchbacha ima šezdesetak kilometara, pa do jezera dođete za jedan sat. Ulaz se plaća, jednokratnih 5 eura za auto. Iako možete parkirati kod Donjeg jezera, svakako je bolje odvesti se do Gornjega. Ondje se nalazi ogromni makadamski parking, a s obzirom na zaposlenike koji vas revno raspoređuju – nema sumnje da je mjesto popularno.
Iako sam na raznim portalima pročitao kako je šetnja oko jezera lagana, tlo ravno i da je začas prođete, u praksi to baš i nije slučaj. OK, naravno, mi putujemo s nosiljkama i malom djecom, ali svejedno, ravno zasigurno nije, pa nemojte da vam ni slučajno na pamet padne ići uokolo s dječjim kolicima jer to nije izvedivo.
Na otprilike pola jezera nudi vam se i dodatni put, koji vas vodi do Donjeg jezera, ali smo njega ovaj put odlučili preskočiti. Također, na pola kružne staze dolazite na divnu čistinu i gledate sliku koja je stvorena za razglednice, s planinskim vrhovima i filmskom bojom mora (zavirite u galeriju). Za kupanje baš i ne djeluje odveć privlačno, mada ima i kupača koji se brčkaju u tom mulju. Ne, hvala.
Nakon šetnje pojeli smo brzinski ručak kraj samog jezera. Jasno, radi se o klasičnom restoranu za takva mjesta – nećete previše uživati u okusima, ali nećete ni ostaviti obrok. Nakon ručka pozdravili smo se s prijateljima koji su se vraćali u Zagreb, a nas je put vodio na ostatak odmora, k Jadranskom moru.
Kako smo imali dovoljno vremena, a ondje još nismo dosad bili, odlučili smo kasno poslijepodne provesti u Udinama. To je jedan od gradova o kojima nećete naći posebne hvalospjeve i recenzije u vodičima, no nema veze. Nisam ih bome našao ni za Treviso, taj čudesni "mali" grad.
Do Udina sam vozio lokalnim cestama – prvo kroz jedan šumsko-planinski dio koji je predivan, a kasnije kroz manja mjesta. Starom cestom treba dva sata, no kako su svi u automobilu zaspali, za mene je to bio pravi odmor. U Udinama smo parkirali odmah u centru, pokraj katedrale koju smo prvu planirali obići. Nažalost, džabe – popeli se do nje na brdo, a kad ono – zatvoreno radi obnove. No ipak je to Italija i tu ćemo naći nešto dobro.
Krenuli smo u pješačku zonu, počeli su se pojavljivati mali zanatski dućani, restorani i kafići. Grad je lijep, mene je taj centar dijelom asocirao i na Padovu, a kad si u Italiji, ponašaš se kao Talijan, tako da smo na jednom trgu nazdravili Aperolom za cijelo putovanje. Udine imaju neku vibru i dogovorili smo se da ćemo se ovamo probati zaletjeti iduće godine, jedne ljetne večeri kad se budemo odmarali na Kvarneru.
Za kraj, preporuka gdje smazati slasni gelato. Na Piazza I. Maggio smjestila se slastičarnica Il Morettino 2. Postoji li i broj jedan, ne znam, ali pored dvojke ga ne morate ni tražiti. Slasno, kremasto, velike porcije – fino. Idealno za završetak posjeta Udinama, kao i za kraj te avanture izvan Lijepe Naše.
