Galerija
Iako smo u planinama, nakon par dana uvijek nam se javi neka želja da odemo malo i do nekog usputnog grada, pa tako ni ovaj put nismo napravili iznimku. Prijatelji su ostali doma i odlučili odmarati, a mi smo sjeli u auto i krenuli put Klagenfurta, kojeg prije nisam imao priliku posjetiti.
Cestom se dolazi za otprilike sat i 15 minuta, a većina toga otpada na autocestu. Okoliš je lijep, zelenila koliko hoćete, ose svugdje u zraku (na jednom stajalištu gdje smo stali promijeniti pelene uletjele su odmah dvije u auto), a do samog Klagenfurta dolazite vožnjom uz prilično veliko jezero Worthersee u kojem smo na povratku, ručali.
U Klagenfurtu parkiramo nedaleko od centra – gužve nema, ali sam svejedno skoro „pomeo“ nekog biciklista koji se samo odjednom stvorio. Parking je besplatan, te šetnjom od 10 minuta dolazimo do Novog trga (Neuer Platz) na kojem se nalazi jedan od simbola grada – Zmajski spomenik. Ovaj put Sv. Juraj ne ubija zmaja, već je zmaj, simbol grada, prikazan u borbi s Heraklom. Sam spomenik izgrađen je još u 16. stoljeću, te je prilično popularan među turistima. I sam trg je popularan među domaćima, jer je ovdje često i „meeting point“.
Nastavili smo šetnju Klagenfurtom, ali sam grad, iako broji nešto više od 100 tisuća duša, na mene i nije ostavio baš neki dojam. Centar je relativno malen, ne pretjerano zanimljiv… Prošetali smo se i do Starog trga (Alter Platz) gdje su se smjestili brojni kafići i restorani, ali i njega smo relativno brzo obišli. Od prijatelja smo dobili i preporuku za posjetu Muzeju suvremene umjetnosti, ali odlazak u njega s troje djeca bi bila prilično suicidalna stvar, tako da smo zaključili posjet. Preskočili smo i Minimundus, te krenuli prema Wortherseeu.
Vrijeme je bilo za jelo, pa smo našli zgodni restoran na samom jezeru (inače vam naplate ulazak, ali kako smo mi išli samo jesti, pustili su nas) i dva bečka (da, opet ja po bečkom), dječji meni te pripadajuća pića platili 50 eura. I da, kad smo već spomenuli ose – ovdje smo na jedvite jade uopće uspjeli pojesti ručak koliko su bile naporne i agresivne.
Na povratku, odlučili smo zastati još u Villachu. E sad, koliko mi je Klagenfurt bio bezvezan, Villach mi je bio dobar. Živi se uz rijeku, a centar grada je lijep, živahan i poziva da se u njemu provede neko vrijeme. Iako popodne dobar dio toga nije još radio, prošli smo kroz ulicu koja izgleda kao da u njoj navečer sve vrvi od života, a malo dalje od strogog centra, popili i kavu. U Austriji, gdje god sam bio – cijena kave je uvijek „paprena“. Dvije kave s mlijekom i sok od jabuke za prvorođenu, i račun nas je izašao 10,5 eura. Eto, cijene i nisu baš popularne.
Sljedeći dan ponovno smo rezervirali za jedan, kako će se uspostaviti, sasvim ozbiljan „hike“. Sasvim ozbiljan, s obzirom na broj djece koju „vučemo“ sa sobom, inače bi to svaka osoba u solidnoj formi svladala bez puno uzdaha. Ovaj put smo odlučili otići na drugu lokaciju, pa gondola nije bila opcija. Nije ni sjedežnica, jer imamo bebe i psa, pa smo krenuli autom. Nakon dvadesetak minuta vožnje, popeli smo se baš do naselja Sonnenalpe Nassfeld, smještenog na 1500 metara nadmorske visine. Od tamo smo proučili staze za dalje, odmah na početku prešli na talijansku stranu (Nassfeld „dijele“ Austrija i Italija), ali kako staza vijuga, uskoro se vratili na austrijsku. Krenuli smo, stigli do prve točke, ali kako smo na mapi vidjeli dječje igralište na jednom od vrhova – odlučili smo ga osvojiti.
Bome, put s djecom je izazovan, sve skupa je potrajalo sigurno više od 2 i pol sata i tom prilikom smo svladali više od 400 metara nadmorske visine. Ali jednom kad smo konačno došli na Almrausch zaključak je bio zajednički – vrijedilo je svake kapi znoja. Naime, od gore pucaju fantastični pogledi (za bolji doživljaj prelistajte galeriju), a dječji park je jedan od najboljih koje sam ikad vidio u životu. Mini zip line, razne igre, tobogani – bili su dovoljni da našu najstariju djecu zadrže više od sat vremena, prilikom čega smo mi uživali u zasluženom hladnom radleru.
Povratak nazad ipak je bio lakši, a na 1500 metara, odlučili smo ponovno preći granicu i počastiti se pizzom u pizzeriji Kabrio. Ajde, rekli smo, eto nas u Italiji, idemo na pizzu, znajući da u Kabriju ne treba očekivati spektakl. I naravno da spektakla nema, pizza je prosjek, ali nakon cijelog dana planinarenja čovjek bi pojeo i staru cipelu.
Sutradan se naš boravak bližio kraju, pa smo hajkali u blizini, a popodne odlučili provesti na bazenu u Kirchbachu. Bazen je sasvim ok, karta za odrasle je 4 eura po glavi i ako ste smješteni u blizini, a ne da vam se ići dalje – nećete pogriješiti.
Uglavnom, s Austrijom smo završili, ali tu nije kraj. Kako se u meni krije italofil, šteta je ne iskoristiti ovaj odmor i ne posjetiti Italiju, o čemu možete čitati u zadnjem dijelu putopisa.
Ovdje možete pročitati prethodni dio putopisa.
