A što se tiče samih gradova, to je prilično dosadna priča. Ne da su gradovi dosadni, svaki od njih ima neki šarm i, naravno, poznate parkove i plaže okolo-naokolo, ali gradovi su većinom slični jedan drugome kao jaje jajetu. Najstarije zgrade ovdje su sve iz nekog sličnog razdoblja,sve su to uglavnom viktorijanske zgrade. Ovdje je jako popularan biznis - kojim se inače bavi jedan čovjek kojeg sam nedavno upoznala - kupovanja starih i zapuštenih viktorijanskih kuća, njihovo obnavljanje i preprodaja. I to je biznis koji jako dobro ide, pogotovo jer su te stare kuće obično u dobrom dijelu grada, bliže centru, pa su zato i jako vrijedne, jer je četvrt u kojem je neka kuća smještena od vrhunske važnosti.
U jednoj od takvih kuća sam i živjela neko vrijeme. Dijelila sam je s više ljudi, sve dok je gazda nije odlučio prodati. Kuća je bila u odlučnom kvartu, jako blizu centru, velika, ali iznutra jako zapuštena. Iako je trebala detaljnu renovaciju, početna aukcijska cijena te viktorijanske straćare na dva kata je bila više od dva milijuna dolara. S obzirom da je spadala u kulturalnu vrijednost, nije se smjela rušiti, što bi neki investitori vjerojatno napravili i na njenom mjestu izgradili stambene zgrade, pa ju je onaj tko ju je kupio smio samo renovirati. Kuća je inače bila budistićka kuća, bilo je tu par budista koji su poznavali Dalaj Lamu, podučavali jogu i meditaciju, a uz put iznajmljivali više soba (većinom vegetarijancima) kako bi i oni mogli preživjeti. Zanimljivi su ljudi prošli tom kućom. Jednom sam srela jednog simpatičnog, starijeg budističkog redovnika porijeklom negdje iz jugoistočne Azije, koji je nosio istu onu crveno-narančastu haljini kao i Dalaj Lama, a i poznavao je dobro Dalaj Lamu. Rekao mi je da često ode u grad, kupi žive ribe na tržnici i baci ih u more ili rijeku, kako bi spasio nečiji život.
Ali vratimo se na temu. Tema nije spašavanje riba, nego sam u ovom postu htjela napraviti mali pregled nekoliko zanimljivh mjesta oko Melbournea koja vrijedi posjetiti, ako vam dosadi biti samo u Melbourneu i obilaziti sve te muzeje, restorane, kafiće, i trgovine, ili onih nekoliko poznatih atrakcija u okolici, poput onih stijena 12 Apostoles i slično. Mjesta možda nisu turistički razvikana, ali imaju svoju vrijednost. Odlučila sam se ograničini na nekoliko njih (za sada samo tri), a možda ova tema postane i redovna pa kad se sjetim, dodam još nekoliko.
1. Cape Woolamai
To je rt (ali i mjesto u blizini gdje ljudi i žive) koji se nalazi jugoistočno od Melbournea, možda oko 2 sata vožnje od grada. Smješten je nedaleko od poznatog turističkog priobalnog dijela pokraj Melbournea, otoka Phillip i poluotoka Mornington. Cape Woolamai ima nekoliko zanimljivih i laganih šetnjica koje vode oko rta, s prekrasnim pogledom na ocean i obalu. Tamo je i jedna od poznatih surferskih plaža, ali se nije preporučljivo kupati jer su struje prejake i za tren te mogu odnijeti daleko na pučini. Tamo su stalno i spasioci na plaži, pažljivo razgledavaju, iako svaki put kad sam bila tamo, bilo je jako malo ljudi na plaži – samo nekoliko surfera i klinaca koji su trčkarali po plićaku. Ali tamo uglavnom nisam išla na ljeto, pa pretpostavljam da je plaža punija tada.
Prvi put sam tamo otišla s jednom grupom ljudi koja se okupila za bushwalking - što bi se doslovno prevelo kao hodanje po grmlju (što je jako blizu istini), ali bi to bilo nešto kao naše planinarenje ili samo hodanje prirodom. Ta je grupa bila prilično velika, to su ljudi koji se nađu na Meet-up internetskoj stranici, netko od njih organizira izlet i onda se na toj stranici mogu naći i ljudi koji nude i traže prijevoz autom. Ta stranica mi je pomogla da odem na mjesta koja bih teško vidjela kad nisam imala auto. Više nigdje ne idem s tom grupom, jer znaju imati prevelik broj ljudi, koji previše pričaju dok hodaju, tako da ne možeš uživati u prirodi. Ali ako dolazite u Melbourne na kratko, a želi vidjeti nešto od okoline, preporučila bih vam da potražite neku od tih grupa. S obzirom da ta Meet-up internetska grupa zna biti prebrzo popunjena, preporučila bih vam da onda na internetu potražite neki od bushwalking klubova (lako se nađu na internetu), oni obično imaju redovne rute za šetnju po raznim parkovima, jako su redovni - recimo, svaku subotu kreću u određeno vrijeme s određenog mjesta, i većinom organiziraju prijevoz. Samo dođeš tamo ili si unaprijed najaviš, a cijena, u usporedbi sa svim onim agencijama koje organiziraju razne ture po okolici Melbournea, je čista bagetela – platiš 5-10$ za gorivo. I upoznaš zanimljive ljude. Obzirom da mi je Cape Woolamai postao najdraže izletište, poslije sam znala otići tamo s prijateljima. Pored plaže je i surferska kuća s uređenim wc-eima, imaju i klupe, stolove i roštilj. Ono što je zapravo najbolje na toj plaži je sumrak. Kad se polako spušta noć, plaža dobiva prekrasne narančaste obrise, a i ljudi koji žive u okolici, ili surferi ili šetači koji se zadese tamo, samo dođu uz ogradu koja se izdiže nad plažom i slušaju valove i promatraju zalazak sunca. Mnogi ljudi tamo dođu samo zbog tog doživljaja. Neopisivo smirujuće i čarobno. Tamo sam doživjela valjda najljepši zalazak sunca, ne samo zbog pogleda, nego upravo zbog zvuka valova.
2. Cape Schank
Ovo je još jedno priobalno mjesto jugoistočno od Melbournea koje treba posjetiti. Leži točno na rubu poluotoka Mornington i još je jedna od poznatih ruta za šetnju. Ovdje je i stari svjetionik izgrađen 1859-te, a navodno je drugi po starosti izgrađeni svjetionik u državi Viktoriji. Iako cijela šetnja ne vodi tako putno uz obalu, s pogledom na stijene i ocean, kao recimo kod Cape Woolamai, šetnja po ovom dijelu mi je ostala u lijepoj uspomeni zbog zelenila koje tako rijetkom vidim ovdje.
3. Olinda
Ona se nalazi tridesetak kilometara od Melbournea i malo je starinsko mjesto koje na prvo pogled ne izgleda kao destinacija do koje bi se neki turist rado drndao krivudavim cestama. U to mjesto smo ja i prijateljica, litvanka Ausra, slučajno otišle nakon jedne od onih grupnih bushwalkinskih šetnji po obližnjoj šumi u parku Sherbrook. Park pripada poznatoj Dandenong regiji s gustim šumama, i stabla u tom parku su bila jako visoki planinski jaseni (mislim da je to prijevod za Mountain Ash stabla). To mjesto je jako zgodno za šetnju po ljeti jer ima jako puno hladovine, jedino što treba biti oprezan zbog požara koji prelako buknu ovdje i mogu biti jako opasni. Kad smo usred parka s grupom otišli u neki mali kafić, na ogradi uz kafić sam prvi put vidjela poznatu australsku pticu kookaburru, koja se često zna čuti kad hodate šumama. Ptica je jako neobična, velika skoro kao kokoš, ali kad joj priđeš, sjedi kao kip i ne bježi, bez obzira kako joj blizu došao. Ne znam da li su one inače takve, ili je ova možda bila neka domaća, navikla na ljude.
Poslije šetnje šumom, ja i prijateljica smo se odlučile odvesti malo dalje do Olinde. Olinda je puna kafića, antikvarijata i umjetničkih galerija. Izgleda da se tu zna događati dosta toga vezano za slikarstvo i umjetnost. Inače ova mala mjesta oko Melbournea u koja zalutate, sva su puna antikvarijeta. Antikvarijati znaju biti prašnjavi, prljavi, natrpani svakakvim stvarčicama. Jednom sam u jednom od njih našla modne krojeve za haljine iz 20-tih godina. Prodaje se sve i svašta, ali to je tako natrpano da moraš uzeti dosta vremena ako želiš naći nešto zanimljivo. I onda poslije moraš dobro oprati ruke jer te stvari nitko ne čisti od prašine. Začudo, antikvarijati u Olindi su bili prilično čisti, uredni i lijepi. Vidi se da je to malo umjetničko mjesto. Posebno mi je bio slatak dučanćić sa zanatlijskim stvarima, kao što su kravice i ovčice napravljene od željeza, vjerojatno vrtni ukrasi. Ali zapravo, ono što sam osim kravica još zapamtila jer kafić – „Pita na nebu“ (Pie in the sky). Moja prijateljica nije htjela otići na pitu, a ja sam taj kafić gledala s nostalgijom, jer mi mama pravi njenu poznatu pitu od jabuka svaki put kad dođem kući. Ionako vjerojatno ta Olindska pita ne bi bila dobra kao ona moje mame, tako da nema veze što smo to preskočile...
Toliko za sada. Slijedeći put možda opet bude rubrike „okolo-naokolo Melbournea“, vidjet ćemo, piše na blogu Travelology...
