Ovogodišnje je homebrew prvenstvo ponudilo malo toga novog osim statistike
Imao sam nesreću da sam prošle godine (2014.) bio među četiri stotine pivopija i pivoljupki koji su gazili po travi dvorišta u zagrebačkom Remetincu. Sunce je pržilo kao da nema što drugo raditi, kućni su se pivari izmjenjivali na točionicima, a mi smo degustirali i skrivali se u hladu orahovih krošanja. Prvih 5, 6, možda 7 piva bila su jako dobra i izvrsna. Prvi sam se put našao među domaćim pivom i odmah me lupilo – jednostavno nitko od nas nije mogao vjerovati koliko je dobro pivo koje pijemo… Otprilike smo tu priču godinu dana pričali kome god bismo stigli.
Pa smo hitro obavili registraciju čim smo iz insajderskih krugova dobili informaciju da prijave idu danas! Priključilo nam se još troje prijatelja koji su potpali pod naš utjecaj. Pričanje ipak ostavlja trag na onome koji sluša.
Kakve mi imamo veze s pivom
Nitko od grupe s kojom sam došao ne kuha pivo. Nitko nikada nije kuhao pivo. Kuhamo kokote, škampe, svinjska jetrica, buzare, brudete, janjetinu, grah i kobasice. Ne kuhamo pivo. Pravimo vino, suho, polusuho, poluslatko. Pravimo tjesteninu, pečemo sami svoj kruh, njegujemo vlastite vrtove, uzgajamo vlastite životinje. Sadimo vlastite začine. Pravimo likere, rakije, voćna vina. Ne pravimo pivo. Zaposleni smo. Radimo po školama, fakultetima, privatnim poduzećima. Imamo vlastite poduzetničke pothvate. Utvaramo si da znamo nešto o okusima i mirisima. Kupujemo knjige o pivu, o pivovarama, o pokretu, o poduzetništvu u pivarstvu. Napokon, kupujemo i pive. Kupujemo ih mnogo. Uglavnom po slovenskim i poljskim pivotekama, jer su nam jeftinije, pa nekad u češkim, belgijskim i francuskim. Kupujemo i u Svijetu piva, Vrutku, Magic Beer Roomu. Kad god netko od naših bliskih putuje izvan Hrvatske, naručujemo pivo. To je barem dvaput mjesečno. Naravno, pijemo ih, degustiramo, ocjenjujemo, pišemo recenzije. Nismo svjetski prvaci u tome. Proteklih smo godinu dana degustirali približno 400 novih okusa. Posebno pazimo kako peremo i spremamo čaše. Koje naravno također redovito kupujemo. Ponekad posjetimo pivovare. Kad u Hrvatskoj nije bilo Bevoga, sjeli smo u auto i posjetili tu izvrsnu pivovaru u austrijskoj Radgoni. Posjetili smo neke homebrewere, mnoge pubove i krčme, naročito pivnice i pivske kuće. Nismo snobovi, već pivoljupci pa smo posjetili i biergartene i velike pivnice. Volimo pivo i u dovoljnoj smo mjeri privilegirani da možemo uživati u njemu. Doduše, neki od nas rade i po tri posla da bismo bili privilegirani, sjeli u auto i krenuli prema Magic Beer Romu.
Prvenstvo
Nitko od nas nema pojma tko je pobijedio ni koja su piva najbolja. Natjecateljski dio je ionako za one koji kuhaju. Znamo da je piva bilo mnogo, da je bilo iz 14 država i to je to. Dijelile su se medalje, ali mi ionako nismo došli zbog medalja. Došli smo podržati scenu. To smo još kao pankeri devedesetih naučili i dalje zdušno prakticiramo – ako nešto podržavaš, podrži i parama. Ponosno platimo 70 kuna upad, natrpamo ruksake u MBR dućanu i potrošimo uvijek po nekoliko stotina kuna svaki… ove smo godine i majice kupili. U ruksake smo uglavnom trpali Zmajsku. Da podržimo! Premda kvalitetu i nije teško podržati.
Točionik kao svjetionik
Negdje iza jedan popodne počelo je točenje. Dotad smo omaglili od sunca i vožnje pa smo Zmajskom IPA-om vraćali život. Ove se godine točilo nešto više piva nego prošle godine. Kad pokušavam sažeti dojmove nakon piva koje smo pili, lako je zaključiti da je prošle godine bilo bolje. Pive su bile kvalitetnije. Ove godine skoro svakoj da je nešto nedostajalo – arome, punoće, boje, nekima baš sve. Bilo je to i dobrih piva. Recimo, witbier od zmaja s bradom je bio iznenađenje – bolji od Celisa iz hladnjaka u MBR-u i Hoegaardena iz mog hladnjaka navečer za vrijeme finala Lige prvaka. Bilo je tu i dobrih piva, ali je bilo i jako loših. Neke smo izlili na travu dvorišta. Budući da smo u životu neke stvari radili s kvasom, premda nikad s pivskim, znamo koliko je kvas važan za mirise i arome, koliko se može pogriješiti upotrebom krivog kvasa, koliko vrenje može otići u krivom smjeru i koliko štete mogu bakterije napraviti. Znamo i da boja može otići krivo. To su stvari koje prestaju s iskustvom iako nikad zauvijek. Međutim, neke su pive bile ispod razine. Debelo ispod. Nikako za točenje. Netko je trebao reći što može ići, a što ne. Jer popravljati si okus u ustima kupljenim pivom na homebrewing natjecanju je bogohuljenje. A bogohulili smo. Toliko da nas je bilo sramota. Kao što sam kazao, imali smo nesreću da budemo na tom istom događaju godinu ranije… ove smo godine propustili Zrinskog. Šteta. Jer prošle je godine njegova IPA bila lijek za vrućinu i svu gužvu. Izvrstan lijek. Ali ostavimo loše kuhana piva po strani. Više je nemira u nas unio organizacijski kaos. Toči se pet piva istovremeno i nitko nigdje ne napiše koje se pivo gdje toči. Tek kad prođete svojih 10-20 minuta stajanja u redu i dođete do šefa točionika, tek tada na malom papiru vidite što čekali. Samo je da je netko te točionike označio brojkama 1 do 5 i na raspored napisao što se na kojem toči.
Bilo bi lakše.
Bilo bi lakše i da se počne točiti koju minutu ranije, pripremi desetak piva pa da ekipa u dva počne uzimati. Ovako kad svatko sa sobom nosi dvije, tri, pet čaša, tad stajanje postaje dominantna zabava festivala. Od šest sati na festivalu, dobra četiri sata ste u redu. Ne znam kako je kad nekog poznajete, vjerojatno lakše, ali ako ste došljak koji podržava scenu kao konzument tad je homebrewing prvenstvo za vas festivala stajanja i čekanja u redu. Što i nije loše s društvenog aspekta – barem pričate s ljudima ispred i iza vas s kojima vjerojatno ne biste pričali da nema reda.
Roštilj je dalek kao Amerike
Posebna se draž na cijelom događaju primijeti kad roštilj krene širiti svoj miris okolnom livadom. Najspremniji i najmudriji odmah stanu u red i uz nešto čekanja dočekaju komad ćevapčića ili vratine, natrpaju luka, napune džepove šnitama kruha i uz pivo se smiju ostatku koji čeka na plus 35. Pivo bez roštilja na ovakvom događaju jednostavno nema smisla. Roštilj je obveza, pivska lektira. Međutim, kako rijetki lektire čitaju, tako i rijetki imaju osjećaj za rijetke pa ako vas zadesi nesreća da ne namirišite roštilj odmah, može biti da ga i ostatak dana samo mirišite. Samoposluživanje je super. Kad plaćaš! U svim ostalim slučajevima samoposluživanje je trka za budale. Zato bih volio da se taj roštilj naplaćuje. Neka košta koliko treba. Ako ne treba koštati, neka se tad dijele porcije. Bit će onih koji će uzeti dvije porcije. Apetiti nije PDV da je za sve jednak. Međutim, dvije porcije su samo desetina onog koliko su pojedinci trpali te vrele subote. Stojiš i čekaš, stigne kuhar, mokar od vrućine, žao ti je čovjeka kako se muči, strese meso u posude i dođe njih troje, četvero, natrpaju po dva, tri tanjura, a mi dalje čekamo. Na kraju cijele priče, priličan broj ljudi ostane u redu psovati mater ovima nezasitnima jer roštilja nema. Kao što nema ni solidarnosti. Ni temeljne ljudske pristojnosti ni obzirnosti. To je samoposluživanje. Daj ljudima da uzimaju i uzet će. To su ljudi. Vlastito dupe nam je ionako najvažnije ma kako se država zvala. Moj brk nije ostao suh. Pikao sam ćevape na jednoj od paleta i skoro da me bilo sramota što jedem dok su razočarani pivopije uz psovku odlazili svojim paletama i stolovima.
Nešto važno se kuha
Da svi organizatori gaje strast prema onome što rade kao što to čine ovi koji organiziraju prvenstvo, svi bi festivali i sva prvenstva bili krcati ljudima. Strast osjetiš. Ljudi prilaze. Razgovaraju. Pitaju kako je, kakav je roštilj… Gazda MBR-a i domaćin prvenstva je došao do naše palete i pitao jesmo li zadovoljni i je li sve u redu? Ne bi to bilo čudno da nas poznaje. Ovako je to bila najbolja pozivnica za sve što će taj dućan i on raditi, prodavati, promovirati. Zbog takvih poteza ovo prvenstvo je daleko iznad bilo kojeg festivala i sličnog događaja. Kućni pivari rado pitaju kakvo su pivo skuhali, posjetitelji se druže… nema to veze s velikim pivskim šatorima, hordama pijanih zaljubljenika u hrvatsku estradu i reklamama za industrijske proizvode. Homebrewing prvenstvo je supkultura koja niče, revolucija okusa i kvalitete. Ne usudim se reći još i poslovanja. Ali slutim da je tako… Nema na toj livadi krivih pogleda ni mjerenja mišića, a upravo je ovo posljednje ono što većinu događaju kojima dominiraju muškarci i pivo pretvara u seosku zabavu.
Na remetinečkoj livadi čovjek osjeća da se kuha nešto važno. Možda to nije važno za državu. Nije ni za plave, ni za crvene. Nije ni za one cijenjene Hrvate i Hrvatice što stanuju preko puta. Važno je nama. I tu je poanta – da kao pojedinci možemo sudjelovati u stvaranju nečeg pozitivnog, kvalitetnog i uspješnog, a da u tome nema njih. Oni su tu svake četiri godine, a pivo se pije i o pivu se odlučuje ama baš svaki dan! Tako dugo dok će domaćin pitati kako smo zadovoljni, tako dugo će i craft pivarstvo rasti. Onog trenutka kad nas više neće pitati, tad će i etiketa poplavjeti.
Robert Posavec
