Galerija
Ne uzimaj ništa s Lokruma. Ni pero pauna, ni listić ubran u botaničkom vrtu, jer ono što si uzeo s otoka to njemu i dalje pripada. I donosi nesreću novom vlasniku. Savjet je to brojnih Dubrovčana, ponekad potaknut praznovjerjem, a ponekad poštovanjem prema jednom od najljepših otoka na Jadranu.
Tijekom sezone brodići neumorno voze posjetitelje na Lokrum, ali ondje nitko osim čuvara ne provodi noć. Čim počne padati sunce, u misli onih koji su upoznati s legendom vraća se predaja o ukletom otoku. Bilo je nekih koji su pokušali prespavati na otoku, ali malobrojni su oni kojima noćni krikovi pauna nisu utjerali strah u kosti.
Navodno je na Lokrum stigao i engleski kralj Rikard Lavljeg Srca. Na povratku iz križarskog rata snašla ga je velika oluja i, prema legendi, našao je spas na otoku nadomak Dubrovnika. U znak zahvalnosti sudbini i Dubrovčanima darovao je gradu zlatnike koje je želio potrošiti na izgradnju lokrumske crkve. Građani su ga uvjerili kako je bolja ideja sagraditi crkvu u Dubrovniku i obećali mu da će osigurati još jednu na otoku.
Prema drugoj legendi, spominje se i požar koji je zadesio Dubrovčane u 11. stoljeću, a oni su se zavjetovali svetom Benediktu da će sagraditi samostan na Lokrumu ako se vatra ugasi. Benediktinski samostan na području Dubrovačke Republike spominje se prvi put 1023. godine. Benediktinci koji su bili vlasnici cijelog otoka pretvorili su Lokrum u raj na zemlji, no grad je bez obzira na to prodao njihov posjed bogatim sugrađanima. Posljednji benediktinci napustili su samostan 1798., nakon što je otok kupila nekolicina bogatih Dubrovčana.
Prema predaji, benediktinci su prije odlaska odslužili posljednju misu. Zatim su navukli kapuljače preko očiju, zapalili voštanice, okrenili ih naopako te tri puta obišli otok u povorci mrmljajući Neka je proklet svaki koji pribavi Lokrum za osobno uživanje. Prema pučkom vjerovanju, prokletstvo se može skinuti samo ako se skupi sav vosak koji se te noći stvrdnuo na otočkom tlu.
U drugoj polovici 19. st. otok je pripao dinastiji Habsburg i kneževskoj obitelji Windischgrätz, a na popisu onih koje je snašla zla kob nakon boravka na Lokrumu je kralj Bavarske Ludvig II. Na povratku kući doznao je kako su ga proglasili ludim i svrgnuli s prijestolja. Nakon toga je nađen mrtav u jezeru, a smatra se da je počinio samoubojstvo.
Brat cara Franje Josipa I., nadvojvoda Maksimilijan s Lokruma je krenuo u Meksiko. Ondje su ga uhitili i mučili te na kraju i streljali. Iako su mnogi europski vladari i istaknute javne osobe (među kojima i Victor Hugo i Giuseppe Garibaldi) slali brzojave i pisma u kojima mole poštedu Maksimilijanova života, to se nije dogodilo.
Jedan od vlasnika Lokruma bio je i Rudolf, sin austrijske carice poznatije pod nadimkom Sisi i cara Franje Josipa I. Prema legendi, zemlja se zatresla, a more uznemirilo kad su Rudolf i njegova supruga stupili na ukleti otok. Rudolf je boraveći na Lokrumu zasadio botanički vrt, a nekoliko mjeseci poslije u dvorcu Mayerling ubio je mladu ljubavnicu Mariju von Vetseru te nakon toga počinio samoubojstvo. Smrću jedinog sina carskog para se raspao se i brak Franje Josipa I. i Elizabete.
