Svako malo u medijima se pojavi vijest o novootkrivenim podzemnim gradovima u Turskoj. Središnji dio Turske, Kapadokija, skriva neke od najvećih podzemnih gradova na svijetu. Mnogi od njih još uvijek nisu u potpunosti istraženi, a neki još uvijek čekaju da ih se otkrije.
Područje Turske, koje se na karti nalazi odmah iznad slavne Antalije, odnosno turske rivijere, poznatije je pod imenom Kapadokija. Ovo je područje čiju povijest čovjek piše još otkad je prvi puta stupio na tlo Azije.
Kapadokija je prekrasna pokrajina koja će oduševiti svakog putnika svojim krajolikom, jednostavnim ljudima i skrivenim bogatstvima. A kada govorim o skrivenim bogatstvima, onda stvarno mislim na skrivena bogatstva.
Naime, Kapadokija se smjestila između dva velika vulkana, koji su prije nekoliko milijuna godina doslovno obilježili ovo područje i zacrtali mu sudbinu. Nakon dugotrajnih erupcija, cijelo područje između dva vulkana bilo je prekriveno debelim slojem vulkanskog kamenja koje je nastalo stvrdnjavanjem tekuće lave. Ispod tog kamena nalazio se vapnenac koji je nestajao kroz tisuće godina pod utjecajem snijega i kiše.
> Od sto tisuća stanovnika do pustoši: Zavirite u Ani, grad 1001 crkve
Možda ovo ne bi bilo ništa posebno, ali u tom vapnencu, ispod vulkanskog kamena, svoje skrovište pronalazile su tisuće prvih kršćana. Poznata je činjenica da je kršćanstvo bilo zabranjeno još dugo vremena nakon Krista, ali unatoč tome nije gubilo na broju svojih sljedbenika. Prvi kršćani, u bijegu od onih koji su ih proganjali, svoj mir pronalazili su u podzemnim gradovima koje su isklesali ispod površine zemlje.
Iako se na prvu čini da je u ono vrijeme bilo iznimno teško kopati ispod površine, to zapravo nije tako. Vapnenac sam po sebi nije pretjerano čvrst materijal te su ga oni mogli kopati s priručnim alatima koje su imali.
Ovakvi gradovi prostirali su se na nekoliko razina, a jedan od najvećih ima ukupno 11 katova ispod površine zemlje. Prvi kat uvijek je bio rezerviran za stoku, što je i logično s obzirom na to da je držanje stoke podrazumijevalo određeni miris, koji nije uvijek ugodan.
Ostale razine bile su rezervirane za stanovanje, a najdublji kat uvijek se koristio kao kuhinja. To je vidljivo po crnome stropu u najdubljim slojevima. Kuhinja je bila smještena na najdonjem katu samo zbog jednog razloga, a to je taj što je vapnenac "upio" većinu dima prije nego bi došao na površinu. To je bilo od iznimne važnosti, jer je dim mogao otkriti neprijateljima položaj stanovnika.
U takvim gradovima, svojevremeno je znalo živjeti i po 600-tinjak stanovnika, a iako su zime u Kapadokiji poprilično oštre, temperatura ispod zemlje bila je jednolična te se moglo normalno živjeti bez paljenja vatre. Isto je vrijedilo i ljeti, kada je vapnenac štitio od visokih temperatura i neumoljivog sunca. Većina ovih gradova bili su međusobno udaljeni 30-ak kilometara, a zanimljiva je činjenica da su neki bili povezani tunelima.
Stanovnici ovih gradova znali su u njima boraviti i do 6 mjeseci u komadu bez da su izlazili na površinu. Izlazili su samo kada bi bili sigurni da je prošla opasnost. Uvijek je postojao samo jedan ulaz u grad, a za njegovo zatvaranje koristili su se teški i okrugli kameni blokovi koji su priječili ulazak.
Iako je kršćanstvo priznato 324. godine, kada je na vlast došao car Konstantin, život u ovim gradovima nije prestao. Upravo zbog povoljnih uvjeta koji su tamo vladali. Ako danas posjetite Kapadokiju, još ćete pronaći ljude koji žive u improviziranim stanovima u stijenama. Oni imaju svu modernu tehnologiju, a kod nekih ćete pronaći i WiFi.
Do sada je otkriveno ukupno 36 takvih podzemnih gradova, a najveći od njih je onaj kod Nevsehira, koji ispod površine skriva preko 7 kilometara povezanih tunela. Ako vas put ponese prema Antaljii svakako iskoristite dan ili dva kako biste istražili Kapadokiju. Podzemni gradovi samo su dio onoga što ćete ovdje vidjeti i naučiti.
