Galerija
Ako bismo trebali izdvojiti samo jedan začin koji bi u sebi sadržao miris Božića, to bi svakako bio cimet. No zašto je to tako? Zašto je njegov miris tako reprezentativan za ovu sezonu, a ne za neku drugu? Da bismo odgovorili na to, moramo zagrepsti priču o podrijetlu cimeta.
Iako njegov današnji naziv potječe iz 12. stoljeća, cimet je, naravno, mnogo stariji. U kineskim zapisima spominje se već u 3. tisućljeću pr.Kr. Odatle se proširio do Mezopotamije i Levanta, a zapisan je i u Bibliji. Bio je izrazito dragocjen začin pa se spominje i u psalmima te u Pjesmi nad pjesmama.
Među starim Egipćanima, cimet se koristio u obredima balzamiranja, sve dok nije postao simbol besmrtnosti. Teofrast i Ovidije citirali su legendu prema kojoj je mitski feniks pomoću cimeta izgradio svoje gnijezdo, koje će nakon feniksove smrti postati kolijevka njegova ponovnog rođenja. Ovo vjerovanje dovelo je do popularne upotrebe cimeta u pogrebnim obredima, kako zbog njegove simbolične moći tako i zbog njegova mirisa, koji je pomogao ukrotiti neugodne mirise.
Rimski car Neron je pak naredio da se spale sve rimske zalihe cimeta na pogrebnoj lomači njegove žene, što svjedoči o praksi raširenoj među višim slojevima rimskog društva. Upravo ovoj poveznici sa smrću i ponovnim rođenjem dugujemo djelomičnu prisutnost cimeta u svim našim božićnim keksima. Druga je ta što se ubog svojih antioksidantnih svojstava često koristio u zimskim receptima u europskom srednjem vijeku.
U 13. stoljeću, fizičar Arnaud de Villeneuve navodi cimet kao jedan od "zimskih začina" uz papar, klinčiće i muškatni oraščić. Stoga nije slučajno da se ovaj skupocjeni začin provukao kroz europsku zimsku kuhinju i da se njegov miris, posljedično, povezivao s božićnim blagdanima.
U konačnici, kao simbol ponovnog rođenja i pobjede života nad smrću, kolijevka feniksa, začin dugih putovanja, logično je da je cimet postao simbol Božića, njegove svjetlosti, topline i radosti koje pobjeđuju hladne zimske noći.
