Hrana, hrana, hrana… O njoj bismo mogli do prekosutra, kao i razglabati o finim i manje finim restoranima. Prošli tjedan smo moja bolja polovica i ja iskoristili slobodno vrijeme za šetnju maksimirskom šumom. Kako je došlo vrijeme ručka, nametnula se par mogućih opcija u blizini poput Dukse, Bonkasa i sličnog, ali niti nam se jela pizza, a niti nam je Bonkasov meni izgledao dovoljno privlačan. Stoga smo se kladili na sigurno mjesto, Maksi Pub, smješten blizu južne tribine stadiona i nismo pogriješili.
Odmah po dolasku na ogromnu i lijepu terasu, do nas dolazi djevojka koja dočekuje goste i vodi ih do stola, što baš na prvu, ne biste očekivali za ovaj restoran. Iako je petak oko 13 sati, ovo olakšava stvari, a i sam prostor je ugodno popunjen, bilo onima koji jedu, bilo onima koji su svratili na kavu ili rano pivo.
Terasa je ogromna, a kako smo mi još bili s dječjim kolicima, to je prilično važna informacija za roditelje beba. Ipak, valja reći da je do prije godinu dvije u produžetku terase bio i lijepi dječji park, ali je isti „ustuknuo“ pred širenjem terase pa su na njegovo mjesto došli novi stolovi i stolice. Dakle, promet očito, sasvim solidno ide.
Sjedamo za stol gdje nas je već prije odvela ljubazna zaposlenica, odmah stiže konobar i naručujemo. Moja gospođa uzima riblji bowl, a ja igram na sigurno, jer u 90 posto slučajeva kad sam posjetio ovo mjesto – moj izbor su bila otkoštena svinjska rebra u glazeu od soje, meda i sezama. I tome pridodajte pire s mladim lukom.
Oba jela stižu na stol za 10 – 15 minuta, dakle, ovdje dužeg čekanja nema. Bowl je bogat i jako dobar, gospođa je zadovoljna, a jedina kritika ide da je tuna malo prepečena. No ostali sastojci koji uključuje kozice, edamame mahune, surimi salatu i da sad ne nabrajamo dalje – prolaze test.
Jasno, ja sa svinjskim rebrima ne mogu biti nezadovoljan, mekana su, tope su u ustima, jedino primjećujem da prezentacijski nisu savršena kao inače, jer je sve posluženo na jednom tanjuru (inače dobijete malu dasku gdje je posebno u jednoj zdjelici pire, a u drugoj rebra). Ali dobro, s tim mogu živjeti, ništa strašno.
Počastili smo se i desertom. Gospođa je uzela voćni kolač, s limunom i jagodama, a ja kolač od čokolade s kavom. Iskreno, ovdje sam očekivao više. Kolač je iznutra suh, kave nema dovoljno, a ni ovaj voćni nije pretjerano osvojio ukusom. Skromni su i veličinom, a za 5,5 eura po kolaču ovo nije bila neka sreća.
S druge strane, utješili smo se da su glavna jela bila sasvim dobra i po korektnim cijenama (bowl 15 eura, rebra 13,5 eura), a uz simpatičnog i nasmiješenog konobara deserti nam nisu pretjerano pokvarili ručak. Cjelokupno iskustvo je pozitivno, a vjerujemo da ćemo drugi put naići i na bolje deserte, da stvar bude kompletna.
I to uz pristojne cijene: 11 restorana u Hrvatskoj u kojima se odlično jede
