Daleko je Australija, al ja sam skitnica, tata me zove tako još od malena, a skitnice ne poznaju riječ daleko. Taj osjećaj koji daljine bude u meni, taj mistični dim tajnovitosti, ta ljepota i stres, sve to preraste u ljubav, ljubav za skitanjem. Možda se zapitate kako je stres povezan sa svim tim, pa stres je uvijek veliki dio mojih pustolovina, pogotovo odlasci na avion. Kad jednom propustite avion, nikad više nećete otići na aerodrom bez vatre koja vas nagriza iznutra i ne prestaje sve do trenutka dok nogom ne kročite u te ljudskom rukom izgrađene divovske nebeske ptice.



Potonji je bio i više nego stresan. Došavši na aerodrom gospođa za šalterom obznanila mi je da je moj let otkazan. Kad nešto platite 6 tisuća kuna nadate se da će vas bar nazvati u slučaju kakvog problema, no mene nitko nije obavijestio. Srećom dobila sam broj agencije u Zagrebu koja zastupa Fly Dubai (sa čijom sam kompanijom imala prvi od tri leta) gdje mi je jako fina i smirena gospođa objasnila da moram nazvati ured Quantasa (iduća dva leta) čiji se najbliži ured nalazi u Beogradu jer sam preko njih kupila svoju kartu. Nakon 10-ak razgovora gdje sam ih obavijestila da moj let mora biti u iduća tri dana jer u zemlju moram ući prije 1. prosinca dogovoren mi je novi let za 26. studenog. Nakon dva dana stižem ponovo na aerodrom, nanovo se opraštam s Vladijem, svojim dečkom kojeg neću vidjeti iduća četiri mjeseca i kao da mi već sam taj događaj nije dovoljan stres, gospođa za šalterom kaže: “Vaša viza traje do 1. prosinca, mislim mogu vas ja pustiti, ali će vas onda zaustaviti u Dubaiju”. Pokušavajući je uvjeriti da nije tako te da je to datum do kojeg moram ući u zemlju polako i sama počinjem sumnjati u svoju tvrdnju koju sam do netom prije smatrala činjenicom, jer se ona uporno drži svoga. Tada se niotkud pojavljuje upravo ona fina i smirena gospođa iz agencije u Zagrebu i drži moju stranu priče, a ja pomislim pa dobro da još uvijek ima ljudi koji zaista znaju svoj posao.

Nakon 35 sati putovanja stižem na sjever Australije u tople tropske krajeve Cairnsa. Grad u kojem živi 142 tisuća stanovnika (2012) i koji se nalazi tik do oceana, ali nema plažu već veliki bazen kojeg zovu laguna. Laguna je zaista lijepo mjesto u samom srcu grada, ali meni nije nikako bilo jasno gdje su plaže. Poslije sam vožnjom obalom vidjela mnoge, neke čak jako blizu samom gradu i bile su prekrasne, ali nigdje nije dozvoljeno kupanje, osim u za to ograđenim prostorima gdje se mreže spuštaju do dna, a napuhani dio strši još 20-ak centimetara poviše mora, tako da meduze , raže, morski psi, pa ni zalutali krokodili ne mogu doći do vas. Ono što Cairns čini zanimljivim je njegova blizina najljepšim mjestima Velikog koraljnog grebena. Sjećam se još u osnovnoj školi kada sam prvi put učila o njemu kako sam ga zamišljala savršenim domom sirena, što i ne čudi s obzirom da je Mala sirena bila moj najdraži crtani film. Teško se bilo odlučiti kojim brodom otići na izlet, jer ih je toliko puno, nešto kao u Splitu, brodom koji vozi na turu pet otoka. Nakon dugo prebiranja otišla sam sa Cairns dive centre i nikako nisam pogriješila, prvenstveno zbog karizmatičnog Australca Simona. Dugi plavi dreadlocksi, osmijeh koji ne silazi s lica, šala u svakoj rečenici, nitko ne bi rekao da je već dobrano prevalio pedesetu.



Moj prvi zaron s bocama u životu bio je s ovim čovjekom koji uživa u svakoj sekundi svog posla, tako da sam odmah naučila neke od najsmješnijih znakova kojima se ronioci koriste pod morem, kao što je bik koji vrši veliku nuždu. Osjećala sam se tako prirodno, kao da sam rođena u moru. Obožavam naše Jadransko more, ali mi nikada nećemo imati te predivne koralje kričavo zelenih, plavih, žutih, ružičastih boja, i te ribe nevjerojatnih oblika koje kao da se šepure pred našim maskama. Vidjela sam u svom prirodnom staništu jednu malu ribu koja u našem svijetu ima tako pomno isplaniran brand da bi mnoge tvrtke dale gomile novca da imaju isti takav to je mala riba klaun iliti ga Nemo. Druga predivna riba je riba lav, kojoj je ovdje prirodno stanište dok se bježanjem iz akvarija nastanila i oko Floride, međutim u nedostatku prirodnog neprijatelja njena rasprostranjenost je počela utjecati na život ostalih stanovnika mora pa su pod hitno morali poduzeti neke korake, odluka je pala, počeli su je jesti.

U tropskim krajevima svi uvijek pričaju o kornjačama, i koliko god svi pričaju kako su ih vidjeli i koliko ih puno ima, one kao da šapuću jedna drugoj “ona je tu ne približavaj se”, tako da ni ovog puta nisam imala sreće. Uz to uzbuđenje, na nebu se pojavio krug oko sunca kao velika duga, koju ni članovi naše posade nikada prije nisu uočili. Poslije sam saznala da se ta pojava zove Halo. Halo se pojavljuje uglavnom prije velikih oluja koja je u našem slučaju nastupila dva dana nakon. Vrativši se tu večer u hostel Tropic days sudjelovala sam u njihovom tradicionalnom roštilju ponedjeljkom. Roštilj organiziraju već 12 godina, a na njemu se jedu krokodil, klokan i emu.



Kažu da je klokan kao jelen, nema šanse jedem jelene od djetinjstva, meni je klokan okusom kao jetrica, ali struktura mesa mu je svakako kao kod divlje životinje. Kažu da je krokodil kao piletina, nema šanse meni je kao malo tvrđe meso bijele ribe. Kažu da je emu super, nema šanse emu je jedinstven, odličan, preukusan i tek onda super. Na kraju večeri imali smo priliku okušati se u sviranju didžiredua, u kojem sam ja kako se ispostavilo sve samo ne talentirana. Svi koji su se usudili probati bili su iznenađeni zahtjevnošću ovog instrumenta. Na kraju sam popila rum pomiješan s đumbirovim pivom koji se proizvodi baš tu u Queenslandu i mogla sam krenut na slatki duboki san.

Iduće jutro zaputila sam se u najstariju kišnu šumu na svijetu. Došavši u Nacionalni park Daintree imala sam prilike upoznati Shwana, mladog Aboridžina čija obitelj nastanjuje ovaj kraj već tisućama godina. Shwan mi je ukazao na otrovne plodove u kišnoj šumi koji svi izgledaju tako primamljivo i ispričao kako su njegovi preci to voće stavljali na tri dana u rijeku kako bi tok rijeke izbacio toksine te bi ih onda bilo moguće jesti. Crtao nam je znamenja po licu, muškarcima crte, te dodatne crte ovisno o tome koliko imaju braće, a ženama točke, jednoj je djevojci nacrtao neko čudno znamenje , a onda kroz smijeh obznanio da je ona sada njegova žena. Muškarci su imali u prosjeku po pet žena, ali u njihovoj kulturi na tom je području vladala ravnopravnost pa su i žene imale isto toliko muževa. Uz Shwana sam zavolila jednu čudnu životinjsku vrstu, termite. Termiti su tvorci jednog jedinstvenog instrumenta, didžeridua, a time i tvorci jedinstvene kulture australskih Aboridžina. Oni izjedaju mekani dio drva iznutra. Aboridžini bi potom samo odsjekli drvo, dobro ga isprali, stavili vosak, po želji dekorirali iz vani i instrument je bio spreman za uporabu. Uz zvukove didžeridua oprostila sam se od Shwana i krenula u potragu za krokodilom.



Na mjestu odakle polazi brod bilo je taj dan jako živahno, radnici su bili sretni jer je bio poznati pjevač Ed Sheeren, pa smo se na potragu za krokodilom uputili uz pjesmu Thinking out loud što je bilo poprilično bizarno. Kapetan našeg broda znao je točno gdje trebamo ići jer je s turom prije svjedočio borbi dva krokodila oko divlje svinje. Mlađi i manji ju je uhvatio, ali onda se pojavio stari dobro znani (gdje god sam ga spomenula čuli su za njega) Scare face, krokodil 4 i pol metra dug, dominantan i snažan i preoteo mu je. Kad smo došli upravo je žustro grabio svoj posljednji zalogaj. Zrak je smrdio po ustajalosti i bio je gotovo nepodnošljiv, ali vidjeti tu veličanstvenu životinju u divljini bilo je predivno. Viđala sam ih prije u zoološkim vrtovima, ali to se ne može mjeriti s uzbuđenjem dok rijekom tragate za njim, a nitko vam ne garantira da ćete ga uopće vidjeti.



Ovaj dan imali smo sreće! Još kad vas kapetan svako malo podsjeća da ne stavljate ruke preko broda, jer nikad ne znate odakle bi zvijer mogla iskočiti znate da ste u pravoj divljini. Što me javiše fasciniralo u kišnoj šumi su ptice. Koje predivne boje! Mala ptica Kings fischer kao da mi je pozirala u svoj svojoj modroj nesvakidašnjoj ljepoti njena kolegica Sun bird brzo je odletjela kad smo se približili njenom gnijezdu vjerojatno da nas zavara. Iznenadila sam se inteligencijom tog malog bića. Sun bird radi dva gnijezda, jedno lažno i jedno u kojem zaista čuva svoje mlade, kad njeni mladi vrše veliku nuždu ona to svojim kljunom odnosi stotinu metara dalje kako bi zavarala grabežljivce. Njenu predivnu žutu boju moja kamera nije uspjela zabilježiti.

Na kraju dana sjedila sam na plaži Cape tribulation i mislila se da li je mene netko upravo ubacio u dokumentarac kojeg je odabrao Đelo Hađiselimović.

Cijene:

Veliki koraljni greben samo ronjenje od 100 do 150 dolara
Jedan zaron s bocama od 190 do 230 dolara
Svaki idući od 50 do 70 dolara

Kišna šuma jedan dan 120 dolara
Dva dan 150 dolara

Večera 14 dolara
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju