Galerija
Baš u ovoj posljednjoj spomenutoj ulozi Siniša će gostovati u CeKaTe-ovoj Putničkoj klasi 18. prosinca, s predavanjem: Aljaska – posljednja granica. A mi nismo mogli dočekati četvrtak, zanimalo nas je o čemu će govoriti... kao i ono - o čemu neće.
Za sve je kriv Grizzly Adams
Na samome početku našeg razgovora, Siniša nam odmah odaje kada je i kako nastala njegova fascinacija divljinom. “Za sve je kriv Grizzly Adams, zapravo serija po njemu snimljena koja se prikazivala u mojim formativnim godinama, kada sam išao u osnovnu školu.”
A kasnije je samo trebalo uhvatiti priliku koja se nudila – studentska razmjena i rad u Nacionalnom parku Denali na Aljasci. “Bilo je to ostvarenje dječačkoga sna. I ostalih 48 država SAD-a ima ogromne otvorene prostore, ali Aljaska je vrhunac. Živjeti tri mjeseca na Aljasci u nekom turističkom smislu bilo bi potpuno neizvedivo.
Nacionalni park Denali, koji je veličine Slovenije, taj beskrajni prostor u kojemu nema čovjeka - samo divljina, dao mi je obilje. Ta su prostranstva nezamisliva.” Nakon te prve aljaške avanture uslijedila je avantura zvana “život odraslog čovjeka” i ravnateljska pozicija, što nije dopuštalo neki sličan izlet ili ispunjenje obećanje datoga samom sebi. Ono je glasilo: “Ponovno ću otići tamo”.
Zato, kada se prošle godine oslobodio “te ravnateljske obveze”, kako kaže, spakirao je familiju – i otputovali su na Aljasku. “Sletjeli smo na ledenjak na 1800 metara nadmorske visine i imali dva tjedna nevjerojatnog vremena – za majicu kratkih rukava. Bez kiše, bez rosulje, koje su zaštitni znak Aljaske. Nevjerojatno je kakve se radikalne promjene dogode u 25 godina.”
I o tome će, između ostalog, govoriti na predavanju, kao i o tome da nisamo svjesni da je globalno zatopljenje uistinu globalno. “Koliko se god mnogo govori o klimatskim promjenama, mi ih zapravo nismo svjesni ako se njihove posljedice ne vide u našoj neposrednoj blizini.
“Primjerice, još nedavno je bilo nevjerojatno da se ledenjak u samo 25 godina povuče za čitav kilometar. Kroz predavanja ću pojasniti kako to direktno utječe na biljne i životinjske vrste i to na načine na koje mi u srednjoj Europi niti ne razmišljamo da bi moglo utjecati.”
Putovanje širom otvorenih očiju
Siniša (i njegovi) ne putuje kao turist, ne “skuplja” države i kvačice, on putuje i gleda i doživljava stručnim, kritičnim okom koje zna koje pojave i ponašanje valja promatrati. I zato mu je, pojašnjava nam, uvijek (jer obišao je 35 nacionalnih parkova samo u SAD-u) uvijek teško vratiti se iz tog uređenog parkovnog sustava.
“I dalje me fascinira činjenica kako se američki parkovni sustav, kad nešto proglasi zaštićenim, za to brine i kako održava ta područja. Primjerice, točno na sredini jedine prometnice koja vodi kroz Denali koja je duga 90 milja nastalo je klizište epskih razmjera. Sada je ta prometnica prepolovljena pa se ne može proći kroz cijeli park. Međutim, nije se napravio nikakav ustupak ili iznimka da se to brže riješi, nije dopušten ulaz helikopterima ili napravljen most. Cesta se sanira prema pravilima i nova će se zbog njih graditi tri godine duže nego što bi se gradila cesta na nekom drugom području.”
Iskustvo prave divljine
Pojašnjava da SAD ima uređeni parkovni sustav više od 100 godina i da je on nepromjenjiv u smislu da se priroda doista štiti i da to stvarno funkcionira. I to je razlika u odnosu na ovu našu srednjoeuropsku i hrvatsku praksu.
"Tamo, ako netko želi provesti nekoliko dana u parku, mora se javiti upravi parka jer ona dozvoljava boravak maskimalno 3, 5, ili 7 ljudi u pojedinom sektoru u isto vrijeme, To je zato jer svakome žele omogućiti to iskustvo prave divljine koje ne bi bilo isto da oko sebe uvijek vidiš dvadeset backpackera.
Ta su se pravila dugo razvijala, a između ostalog, njihov je sustav takav i da se na licu mjesta kažnjava sve ilegalno ili protupropisno. To je teško zamisliti kod nas, da svaki park ima pritvor i dežurnog suca. (Iako je i u Hrvatskoj već jako puno znanja i vještina generirano zadnjih 30 godina...)"
Okus divljine
A onda, ne moramo ni pitati, dotiče se onog osobnijeg... i mnogo većeg. "Drugo što će me uvijek oduševljavati, je to nepregledno prostranstvo. Europa je jako gusto naseljena i nama je normalno da je svugdje civilizacija, infrastruktura. U tom smislu Aljaska je sasvim drugi svijet i nešto što s vremena na vrijeme treba malo osjetiti - da ponekad ostanemo bez svega što se ovdje u svakodnevnom životu podrazumijeva, tekuća voda, struja, prometnice... Mislim da ono što neki pronalaze u crkvi, ja nalazim u divljini."
Aldo Leopold divljinu je definirao kao prostor koji se može prijeći u najmanje tri dana jahanja i u kojemu ne vidiš tragove civilizacije. Godine 1964. SAD je donio tzv. Wilderness Act, zakon o zaštiti divljine, gdje je ona definirana kao prostor u kojemu je čovjek samo prolaznik koji se ondje ne zadržava. "Iz toga je možda proizašla i ona etika o neostavljanju traga," nastavlja Siniša i seli nas u neke bliže divljine.
"Kod nas bi strogi rezervati bili najbliži takvoj definiciji. Ali to su u stvarnosti i duboki zakuci Velebita, Like, pa čak i Gorskog kotara. U principu, divljina je svugdje gdje obitava vuk, ris ili medvjed, a Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja ima ta tri predatora na svojem području.
U tom smislu ne treba zanemarivati hrvatske kvalitete. Dovoljno je već da prehodate Premužićevu stazu da budete daleko od civilizacije. Možda je to malo sebično, ali je se nadam da se današnji trend boravka u prirodi neće prometnuti i neki novi oblik masovnog turizma, želim taj prostor za sebe.
S godinama nekako shvatiš da su izleti i ekspedicije u divljinu poželjni i potrebni za mentalno zdravlje, možda zvuči zvuči patetično, ali čovjek treba osjetiti taj prostor barem dvaput godišnje da bi onda u civilizaciji mogao funkcionirati normalno.”
Priznaje nam da je, još otkada je otkrio onog Grizzlyja Adamasa, sanjao o životu negdje daleko od svih, tek da ima sklonište i dovoljno pitke vode... i možda nekog prijatelja koji bi mu tu i tamo iz civilizacije donosio zalihe.
Ipak, nastavlja, došao je i do spoznaje da smo svi mi ipak nekako vezani za zavičaj u kojemu smo rođeni. Tako je i on svoje “malo skrovište za bijeg od svega” podigao ne na Aljasci ili usred Gorskog kotarara, nego u zelenom Međimurju.
“Novi izleti, svjetovi i velike ekspedicije su dobre i poželjne da vidimo da nismo najljepši i najpametniji na svijetu, da su ljudi kroz tusuće godina opstajali u različitima prirodnim okruženjema. Ali vjerujem da smo rođeni tu gdje smo rođeni s nekim razlogom i da je naša odgovornost u tom našem zavičaju ostaviti (pozitivan) trag i djelovati tako da učinimo nešto dobro za njega.”
Inženjersko čudo: Autocesta koja "lebdi" nad morem i 44 otoka
