O velikoj obljetnici i njezinu značenju, stanju u hrvatskom planinarstvu i u hrvatskim planinama razgovarali smo s Darkom Berljakom, predsjednikom Hrvatskog planinarskog saveza.
Planine su ispisale čitav njegov privatni i profesionalni put. Na Fakultetu ekonomskih znanosti diplomirao je s temom iz planinskog turizma, dugogodišnji je "velebitaš", alpinist i gorski spašavatelj (i pročelnik jedne stanice HGSS-a). Bio je instruktor za himalajske vodiče u Nepalu, u ratu pomoćnik zapovjednika Planinske satnije Velebit i instruktor za specijalne snage MUP-a i HV-a, vođa mnogobrojnih (i važnije - bez izgubljena čovjeka) alpinističkih ekspedicija na četiri kontinenta.
Vodio je čak sedamnaest himalajskih ekspedicija, uključujući i žensku ekspediciju na Everest, o kojoj je napisao knjigu "Više od Everesta: Hrvatska ženska ekspedicija na vrh svijeta". Autor je još tri knjige putopisa, "nebeske" trilogije koju čine "Dodiri neba", "Ključevi neba" i knjiga najljepšega imena (možda i uopće) - "Nebo puno Himalaje". Sljedeće godine izlazi mu nova knjiga koja će se baviti temama s ekspedicija, trekkinga i putovanja, ali onima - o kojima se obično ne govori. Ona, kao i njegove alpinističke, planinarske i planinske skitnje, nadamo se, bit će nam uskoro zasebna tema.
Darko Berljak obnašao je od 1980. godine mnoge dužnosti u HPS-u. Bio je, između ostalog, pročelnik Komisije za alpinizam, predsjednik Izvršnog odbora HPS-a, predstavnik Hrvatske na tridesetak međunarodnih skupština, član Komisije za ekspedicije UIAA (Međunarodnog saveza planinarskih organizacija), predstavnik HPS-a u Hrvatskom olimpijskom odboru. Dvadeset i dvije bio je profesionalni glavni tajnik HPS-a, a od 2019. predsjednik je Hrvatskog planinarskog saveza.
Deveto nacionalno planinarsko društvo na svijetu
HPS sto pedesetu obljetnicu organiziranog planinarstva u Hrvatskoj obilježava čitavu ovu godinu brojnim prigodnim događanjima i naravno - na 150 izleta za 150 godina. Kako je koncipirana slavljenička godina i koja je glavna ideja koju želite prenijeti?
Od obilježavanja naše obljetnice nećemo raditi neku blještavu predstavu koja je sama sebi svrha ili ponosno nabrajati što smo sve postigli u stoljeću i pol djelovanja, već prije svega prisjetiti se i iskazati dužno poštovanje našim osnivačima, ali i zahvalnost svim generacijama planinara i naših prehodnika koji su, između ostalog pridonosili i općoj društvenoj dobrobiti kao volonteri te stvarali plemenitu i bogatu 150 godišnju povijest organiziranog hrvatskog planinarstva.
Budući da smo već imali nekoliko velikih i okruglih obljetnica, bitno nam je da iza njih ostane neka nova vrijednost i vidljiva postignuća u organizacijskom, kulturnom, društvenom i materijalnom smislu u toj jubilarnoj godini.
Najvažnija prigodna događanja, a već održana, bila su alpinistička ekspedicija u Patagoniju početkom godine, uspon više 2000 planinara ovog proljeća na Klek ispod kojeg je u Ogulinu u proljeće 1874. niknula ideja o osnivanju Hrvatskog planinskog družtva, domaćinstvo skupštine EUMA (Europske unije planinarskih saveza) održano početkom svibnja u Velikoj Paklenici, a dva tjedna poslije organizirani su Dani hrvatskih planinara na Bilogori. Iz tiska je izašla dvojezična bogato opremljena monografija "Planine/Mountains" u kojoj je na tristotinjak stranica riječima i slikama sažeto sve najznačajnije o hrvatskim planinama i planinarstvu.
Na našoj najvišoj planini Dinari već je spremna atraktivna planinarska obilaznica s 14 kontrolnih točaka, a prva od njih je na Kninskoj tvrđavi gdje će se sredinom rujna svečano otvoriti ta obilaznica. Na dan osnivanja Hrvatskog planinskog družtva, točno na taj datum 15. listopada s vrlo zanimljivim i nestandardnim programom u kazalištu Kerempuh održat će se svečanost povodom 150. obljetnice, a taj dan izaći će i poštanska marka s motivom planine Klek koja je u znaku i zastavi HPS-a.
Proslavu ćemo završiti u Samoborskom gorju 17. svibnja 2025. pohodom Tragom prvog izleta HPD-a koji se održao na taj dan prije 150 godina. Cijele godine u tijeku su akcije naših planinarskih društava "150 izleta za 150 godina" te niz aktivnosti naših stručnih komisija posvećenih obljetnici. Najavljeno nam je, kako će Hrvatskom planinarskom savezu na Malti početkom studenog na Općoj skupštini Svjetske federacije za planinarstvo i penjanje biti uručeno Posebno priznanje UIAA povodom 150 godina rada.
Razmišljate li o izazovima s kojima se moralo nositi mlado Hrvatsko planinsko družtvo i koliko su oni drugačiji danas, nakon 150 godina? I kolika je odgovornost biti na čelu organizacije s tako dugom povijesti i značajnim postignućima?
Zadivljujući je bio izazov o nečem takvom tada uopće razmišljati, a kamoli to osnovati prije 150 godina. U Austro-Ugarskoj Monarhiji utemeljiti nacionalno planinarsko društvo tek deveto na svijetu u biranom društvu od Velike Britanije tada najveće svjetske sile do onih u isključivo alpskim državama Njemačke, Švicarske, Austrije, Italije i Francuske te s njima ispisavati prve stranice povijesti organiziranog planinarstva, izuzetno je postignuće. Kao dio te svjetske elite prvi smo imali organizirano planinarstvo u ovom dijelu Europe.
Treba reći da se naših dvanaest osnivača 15. listopada 1874. sastalo u Zagrebu na Gornjem gradu u zgradi gdje je danas Hrvatski prirodoslovni muzej u Demetrovoj ulici 1, a osim Hrvatskog planinskog družtva te 1874. godine, isti ugledni građani osnovali su Hrvatski liječnički zbor i Kraljevsko sveučilište sa četiri fakulteta u Zagrebu te još neke institucije.
Hrvatsko planinsko družtvo ubrzo nakon osnivanja iz svog članstva koje je narastalo na preko 300, imenovalo je povjerenike za pojedine gradove u Hrvatskoj gdje su poslije nastale podružnice, prethodnice današnjih planinarskih društava, pa je HPD postao krovni nacionalni planinarski savez.
U početnom razdoblju naše planinarstvo prilično se razlikovalo od onog u navedenim europskim državama. U alpskim zemljama u to vrijeme glavna svrha planinarstva bili su usponi i njihova organizacija, posebice na još neispenjane vrhove. Članovi HPD-a u 19. stoljeću bili su mahom istaknuti prirodoslovci i istraživači, akademici i profesori koji su se koristili planinarstvom kao metodom za istraživanje dotad nepoznatih planinskih područja u Hrvatskoj.
Svako vrijeme u tih 150 godina nosilo je svoje izazove, a današnji HPS-ovi su stalna briga za planinarsku infrastrukturu koja je osnovni čimbenik sigurnosti, ne samo za naše članstvo već i za sve veći broj izletnika i turista koji odlaze u planine. Misija nam nije sve brojnije članstvo, već da se u Savezu školuju i steknu potrebno znanje za vrstu planinarstva kojom se bave, ali da su i tradicionalno kao volonteri šire društveno korisni uređujući planinarske puteve i brinući se za planinarske objekte.
Naravno, izazova u ovim burnim vremenima ima napretek od onih financijskih, organizacijskih, zakonskih, ekoloških, pretjerane komercijalizacije koja izvana nasrće u prostor o kojem se brinemo do toga kako urediti planinarstvo održivim u budućnosti.
Biti na čelu takve dugovječne, velike i značajne organizacije te se nositi s pripadajućom odgovornošću ne predstavlja mi teret, vodio sam oko dvadesetak alpinističkih ekspedicija na teške vrhove najviših planina na svijetu gdje je o mojim odlukama ovisila logistika, cijelokupna izvedba, a u nekim situacijama i životi članova.
Nikada nitko nije poginuo, pa čak i imao neke ozbiljnije posljedice po zdravlje. Uvijek smo se kući vratili s onoliko ljudi koliko je krenulo na put. U HPS-u na raznim sam funkcijama preko 30 godina, dobro su mi poznate sve povijesne činjenice, prednosti i nedostaci planinarske organiziranosti, ali radim najbolje što znam, a kada se pojavi, pokušavam savladati problem ne sam, već u timskom radu s ostalim tijelima Saveza.
Planinarenje je način života
Šira javnost vjerojatno i nije upoznata čime se sve Hrvatski planinarski savez bavi… Što biste izdvojili iz čitave lepeze djelatnosti, na što ste osobito ponosni?
U Svjetskoj federaciji za planinarstvo i penjanje (UIAA) u koju smo primljeni u jesen 1991. dok Hrvatska još nije bila ni međunarodno priznata, najvjerojatnije smo Savez s najraznovrsnijim djelatnosima. Od izletništva, klasičnog planinarstva, alpinizma, speleologije, ekspedicionizma, planinskog skijanja, vodiča, zaštite planinske prirode do rada s osobama raznih vrsta invaliditeta kako bi im omogućili što sigurnije planinarenje.
Ponosni smo na naše vrlo plodno nakladništvo svih žanrova planinarske literature čiji su autori naši članovi. Imamo svoj časopis "Hrvatski planinar", izlazi već 126 godine, jedan je od najstarijih časopisa uopće u Hrvatskoj, a i planinarskih u svijetu. Prije 74 godine osnovali smo Gorsku službu spašavanja, danas je to izuzetno ugledna služba s javnim ovlastima, ali sam HGSS i svih njegovih 25 stanica i dalje su naše članice.
Ali, najponosniji smo na održavanje i označavanje planinarskih puteva i brige za planinarske objekte, jer to je kako sam već rekao naša najvažnija zadaća koja prelazi okvire Saveza. Planinarski putovi, objekti i školovanje tri su osnovna stupa i bez njih nema organiziranog planinarstva.
Rasadnik smo i drugih sportova, davnih dana planinari su bili prvi skijaši, orijentacija i sportsko penjanje više od 30 godina bili su organizirani u HPS-u prije nego su se odvojili u posebne saveze. Naši članovi bili su pioniri padobranskog jedrenja i planinskog biciklizma, a osamdesetih godina imali smo te stručne komisije u HPS-u, a poslije su otišli u njihove strukovne saveze.
Nije previše poznato, jer time se nismo željeli reklamirati, posebice nakon Domovinskog rata, kako se u HPS-u u proljeće 1991. okupila skupina naših članova iz redova alpinista, speleologa, planinskih skijaša i gorskih spašavatelja koji su kao dragovoljci u Planinskoj satniji Velebit, prvo u Zboru narodne garde u jesen te godine otišli braniti Južni Velebit, a formiranjem Hrvatske vojske kao Specijalna postrojba Glavnog stožera HV-a djelovala na Velebitu sve do kraja rata. Tijekom 1994./95. provodila je vrlo uspješnu obuku planinarskim vještinama za preko 2000 časnika i pripadnika HV-a i MUP-a, a polaznici su osposobljeni za djelovanje na gorskom terenu u svim vremenskim uvjetima s planinom kao svojim važnim saveznikom.
Što biste istaknuli kao najveća postignuća HPS-a od njegova osnutka?
Najjednostavnije bilo bi odgovoriti, da je naše najveće postignuće opstoj od 150 godina što već samo po sebi puno govori, jer malo se organizacija, udruga i institucija u Hrvatskoj takvim brojem uopće može pohvaliti.
Ne zaboravimo da se sve to događalo u čak pet država i tri razna društveno politička uređenja na ovom prostoru. Sama ta činjenica neprekinutog dugog postojanja iznjedrila je mnoga postignuća i uzorne rezultate, pa je možda najpoštenije ništa ne izdvajati, jer sve je bilo važno na svoj način i u svoje vrijeme.
Što sve utječe na veličinu i "uspjeh" nacionalnog planinarskog saveza?
O tome bih mogao dugo pričati, desetljećima sam obnašao mnoge dužnosti u Planinarskom savezu Zagreba, Hrvatskom planinarskom savezu i Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, neke i u Svjetskoj federaciji za planinarstvo i penjanje.
Stupanj veličine i "uspjeha" nacionalnog planinarskog saveza u velikoj mjeri ovisi o razvijenosti planinarstva na tom prostoru, iako ne presudno. Nacionalne planinarske saveze, danas u svijetu možemo podijeliti u tri nejednako velike skupine.
U najjačoj su savezi iz šest alpskih država (Njemačka, Austrija, Švicarska, Francuska, Italija i Slovenija) s 2,5 milijuna registriranih članova, vrlo razgranatom i kvalitetno uređenom planinarskom infrastrukturom te izuzetno velikom godišnjom posjećenosti njihovih planina u Alpama gdje se uostalom i počelo planinariti prije 250 godina.
U srednjoj skupini je petnaestak saveza iz ostalih europskih država te SAD-a, Kanade, Južne Koreje i Japana, a HPS je negdje u zlatnoj sredini, dok je u trećoj nešto manje od pedesetak ostalih nacionalnih planinarskih saveza.
Mnogo toga na razne načine utječe na veličinu, snagu, sposobnost i rezultate nacionalnih saveza od privlačnosti planina na njihovom području, običaja, povijesnih razloga, mentaliteta stanovnika, broja domaćih stanovnika, ali i stranih gostiju koji redovito odlaze ljeti, ali i zimi u te planinske predjele, razine društvenog standarda do odnosa i uvažavanja planinarstva od strane njihovih država i šire javnosti, ali i ljudskih potencijala u samim savezima.
U prvoj skupini, većinom su oni osnivani prije i u vrijeme kada i Hrvatsko planinsko družtvo, ali i neki utemeljeni poslije nas. Neosporno je kako neke od njihovih prednosti Hrvatska nema i nikad ih neće imati i to treba uvažavati kada se s njima uspoređujemo, a ne samo prigovarati "zašto nismo kao oni", što je nerijetko slučaj kod nekih naših kritičara. Međutim, osobno sam se uvjerio da mnogi strani planinari, ali njihova društva i savezi imaju itekako dobro mišljenje o hrvatskom planinarstvu, našim postignućima, ali i HPS-u.
Kako biste ocijenili "opće stanje" planinarstva u Hrvatskoj?
Vrlo je zanimljivo, iako namjerno ništa ne radimo po tom pitanju, prije sam i objasnio zašto, što bilježimo stalni porast individualnog članstva, ali i osnivanja novih planinarskih društava. Ima nas više od 40 tisuća (više od 1% ukupnog stanovništva) i po tom omjeru uz bok smo s Njemačkom koja ima najjači i najbrojniji planinarski savez na svijetu (DAV).
U HPS-u su registrirana 293 planinarska društva i kluba, 10 županijskih i gradskih saveza, 12 stanica vodiča te HGSS i njenih 25 stanica, dakle ukupno 341 udruga i pravnih osoba. Imamo više od 6000 kilometara našim markacijama označenih planinarskih putova te 164 planinarska doma, kuća i skloništa, a godišnje organiziramo preko 120 planinarskih i ostalih stručnih HPS-ovih certificiranih škola s preko 2000 polaznika.
Najviše nas veseli što imamo oko 9000 mladih članova. Svu aktivnost naših društava, nemoguće je pratiti i evidentirati, jer se organizira više tisuća izleta, uspona u zemlji i inozemstvu, edukacija, radnih akcija, stručnih i putopisnih predavanja, a znatni dio članstva osim u svojim matičnim društvima djeluje u našim stručnim komisijama.
Ne želimo samo stvarati uvjete da organizirano planinarstvo bude što bolje, već kroz naše djelovanje njegujemo planinarsku etiku, razvijamo čovjekoljublje, nastojimo biti nesebični u tom pristupu i imati ispravan, zaštitnički odnos prema prirodi te razvijati i promicati suradnju između društava i pojedinaca.
Međutim, planinarstvo nije samo ono organizirano u HPS-u, procijenjujemo da bar dvostruko više ljudi od naših 40 tisuća registriranih, planinari u Hrvatskoj, ali i odlazi u planine izvan nje. Opće stanje, bar po našem mišljenju je vrlo dobro, jer uz mnoge osobne razloge zašto se neko bavi planinarstvom, ono doprinosi izgradnji zdravog i uređenog društva. Ima četiri pozitivna učinka na čovjeka: fiziološki, psihološki, socijalni i filozofski.
Fiziološki, jer kretanje po planinskoj prirodi utječe na poboljšanje našeg zdravlja, krvožilnog, mišićnog i dišnog sustava. Psihološki su učinci vidljivi čim zađemo na planinu – ondje se dobro osjećamo, opušteni smo, relaksirani od stresa i ubrzanog tempa svakodnevnog života, pa planinarenje ima gotovo terapeutski učinak. Socijalni su učinci također nadaleko vidljivi - družimo se, stječemo nova poznanstva, pomažemo jedni drugima i razvijamo empatiju, čuvamo prirodu. Planinarenje ima i filozofske učinke – planine nas potiču na razmišljanje o ljudskoj egzistenciji, na meditaciju, na propitkivanje ustaljenih vrijednosti, a većina ljudi koji odlaze u planine izrazito poštuju prirodu i te doživljaje ljepote žele nesebično podijeliti s drugima, pa pišu knjige, slikaju, crtaju, pišu pjesme i od obične rekreacije, planinarstvo sa svim tim vrijednostima postaje način života.
Za razliku od drugih sportova, a planinarstvo i jest i nije sport, svi koji hodaju po brdima su pobjednici, jer protivnik nam nije drugi čovjek, a još manje priroda.
Skloništa su perspektiva našeg planinarstva
Može li se uopće planinarstvo u Hrvatskoj uspoređivati s planinarstvom alpskih zemalja? I trebamo li zapravo željeti „biti kao Švicarska“, barem po pitanju razvijenosti i planinarske infrastrukture?
Ne može se usporediti, kada mi netko nabraja što sve oni imaju, a mi nemamo, pokušavam im objasniti da je to isto kada bismo uspoređivali nautički turizam Švicarske, Austrije i Slovenije s našim. Alpe su posebna kategorija planina, osim tradicije, opće razvijenosti i standarda, mentaliteta ljudi u tim alpskim državama i nama nezamislive posjećenosti kako domaćih tako i stranaca, jedan su drugi planinski svijet.
Ali, baš zbog razvijenosti te planinarske infrastrukture, preizgrađenosti i masovnosti ne trebamo željeti "biti kao Švicarska". Imamo mi svojih prednosti koje su te zemlje davno izgubile.
Nedavno je u javnosti priličnu buku napravio prijedlog novog zakona o upravljanju planinarskim domovima na državnom zemljištu, a reagirao je i HPS i brojna planinarska društva…
To je bar neko vrijeme završena priča. Otprilike polovica planinarskih domova i kuća kojima upravljamo na državnom su zemljištu, no do nedavno država nije ni znala za njih. Prilično smo se namučili dok iz temelja nismo uspjeli promijeniti prvotni prijedlog tog zakona gdje nas nigdje nije bilo.
Sada smo zakonski dobili te objekte na korištenje, na neograničeno vrijeme i bez naknade. Država se obvezala investicijski ih održavati, dok ono tekuće pada na naša leđa. Kako će to funkcionirati u praksi tek ćemo vidjeti.
Izletništvo i turizam u moderno su doba ponegdje debelo zašli u područje planinarstva. Koje su opasnosti, postoji li neko sretno rješenje ili ima li u tome i nešto dobro za planinarstvo?
Diplomski rad koji sam napisao prije 50 godina zvao se "Planinarstvo kao tradicionalni oblik turizma". Planinari, posebice iz Ujedinjenog Kraljevstva sredinom 19. stoljeća bili su prvi turisti, najčešće u švicarskim i francuskim Alpama. U to vrijeme nije se išlo ljetovati na more, niti se odlazilo na neka druge turistička odredišta, a tek poslije nastajale su i postupno se razvijale mnoge vrste turizma kojih je danas oko šezdesetak.
Ali, ti prvi planinari turisti, ubrzo su počeli u svojim zemljama osnivati svoja udruženja, povezivati se, školovati, graditi i održavati putove i domove u planinama sve u cilju što veće sigurnosti i ugodnijeg boravka. Od konzumenata postali su kreatori, umjesto potrošača stvaratelji. Danas je planinarstvo u jednom dijelu i izletništvo, ali organizirano unutar planinarskih društava i s tim nema problema, jer su koliko treba takvi ljudi i educirani.
Ali, pravi turisti počeli su u planine sve više odlaziti prije pedesetak godina, a u posljednje vrijeme to je postalo neizdržljivo masovno, gotovo u cijelom svijetu, pa tako i kod nas. Izletništvo i turizam u planinama izvan naših udruga u znatnoj mjeri koristi našu infrastrukturu i tu nema ništa dobrog za organizirano planinarstvo. Ali, planine nisu naše ekskluzivno vlasništvo, svatko ima pravo na slobodan pristup planinama, ali imamo neka riješenja kako da planinari imaju svoj, a turisti njihov užitak u planinama.
Stigne li se Hrvatska oduprijeti tome trendu i sačuvati divljinu svojih planina? I kako, postoji li recept?
Na tom "sretnom rješenju" počeli smo raditi prije dvadesetak godina. Skupštinskom odlukom opredijelili smo se da ne gradimo nove planinarske domove i kuće, a one koji postoje trebaju zadržati isti standard kakav imaju, čak i ako ne ispunjavaju minimalne tehničke uvjete. Zašto? Pa, stoga što bilo kakvo povećanje standarda znači i negativan utjecaj na prirodu.
Domovi koji imaju suvremene spavaonice, tuševe, kuhinju i sl. moraju imati riješeno i pitanje otpadnih voda, grijanja, proizvode puno više otpada, zahtijevaju stalnu opskrbu i još mnogo toga što sve zagađuje čistu planinsku prirodu. K tome, pitanje je kakav bi bio financijski efekt od takvih domova jer oni gotovo nikad nisu profitabilni.
Stoga smo odlučili da je perspektiva našeg planinarstva izgradnja skloništa, dakle, otključanih objekata u koje se u planini ljudi mogu skloniti, koja imaju peć i solarni panel za rasvjetu i punjenje mobitela, a sve ostalo planinari moraju donijeti i odnijeti sa sobom. To je najbolji način koji planinarima pruža sigurnost, a najmanje negativno utječe na planinski okoliš.
Danas je oprema lagana, pravom planinaru nije teško na leđima nositi naprtnjaču nekoliko sati, ali većini turista i izletnika to ne pada na pamet. Oni žele dobro opskrbljene domove s jelom i pićem, a toga kod nas nema previše.
Ali, uskoro će tako biti i u Alpama. Npr. dom Kredarica u Sloveniji već radi s manjim kapacitetom, jer zbog klimatskih promjena više nema triglavskog ledenjaka i nemaju dovoljno tehničke vode. U nekim domovima u Njemačkoj i bez toga su ograničili kapacitete zbog prevelikog ugljičnog otiska koji mnogobrojni planinari i turisti ostavljaju na najpopularnijim odredištima.
Drugdje su pojedini domovi uveli obvezne rezervacije i fiksne datume posjeta i ukoliko toga nemate, ništa od dolaska, ali ni od tura koje vode od tih domova. Malo, pomalo uvodit će se i dnevna ograničenja broja posjetitelja za pojedine planinske predjele.
Zbog niza razloga mi se nismo mogli razvijati kao alpske države, u standardu smo daleko od njih, nemamo toliko infrastrukture i masovnost što je na kraju ispalo i dobro.
Bar neko vrijeme izbjeći ćemo većinu toga sa čime se suočavaju planinarski razvijene zemlje i sačuvati "divljinu" naših planina. Naravno, ne onih blizu turističkih i gradskih središta, planinari su svoj pionirski posao na njima odavno obavili. Ali, prije ili kasnije, zahvatit će nas ti trendovi koji danas postoje u Alpama, zato HPS radi na mjerama i postupcima kako organizirati održivo hrvatsko planinarstvo u budućnosti.
Hrvatska dobiva novu planinarsku obilaznicu: 14 točaka na kojima ćete ostati bez riječi od ljepote
