Ove se godine nizom akcija, događanja i prigodnih i zdanja akcija obilježava 150. obljetnica planinarstva u Hrvatskoj, pa je tim povodom, od 12. siječnja do 10. veljače, uspješno izvedena i Hrvatska alpinistička ekspedicija Patagonija 2024.
Kako je bilo moći ćete iz prve ruke čuti od sudionika ekspedicije u Centru za kulturu Trešnjevka, 28. ožujka, na predavanju obilno popraćenom fotografijama koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Dream team
Idejni začetnik ekspedicije bio je Boris Čujić iz PDS-a Velebit (Zagreb), iskusni alpinist s impresivnim životopisom i više prvenstvenih uspona, prvi su dogovori pali, naravno - u Paklenici, a Patagonija, daleka, divlja i čudesna, s dramatičnim vertikalnim stijenama koje draže maštu, bila je očit izbor. K tome, u ozbiljnijem penjačkom smislu, hrvatski je alpinisti još nisu posjetili.
Tim je sastavljen od sedam naših vrhunskih penjača koji su ispenjali kilometre najtežih uspona na svim kontinentima. Uz Borisa Čujića u Argentinu su tako otputovali Igor Čorko (PD Ravna gora, Varaždin), Ivan Vitez (PD Ravna gora, Varaždin), Elvin Sindičić (Riječki alpinistički klub, Rijeka), Siniša Škalec (PD Ravna gora,) Varaždin, Marko Kalčić (PD Glas Istre, Pula) i Marko Buljan (Riječki alpinistički klub).
"Pripreme su tekle rutinski, reklo bi se. Svi mi kontinuirano treniramo i penjemo, a naglasak na pripremama za Patagoniju bio je u "kilometrima", odnosno penjati što više. Specifično je jedino bilo to da smo ubacili duže hodačke treninge s težim ruksakom da se što bolje pripremimo na duge pristupe do stijena jer to nije baš uobičajeno za penjanje u našoj bližoj okolici. Pod uobičajeno, govorimo o penjanju u Alpama koje su infrastrukturno razvijene, postoje žičare, ceste idu duboko u doline i pristupi do penjačkih ciljeva su jednostavniji i kraći", rekao nam je Ivan Vitez.
"Mitsko mjesto"
Patagonija, taj spektakularni roščić na kraju svijeta, na samom jugu Južne Amerike, oduševljava avanturiste i ljubitelje prirode svojom nevjerojatnom ljepotom i pejzažima kao s drugog svijeta, beskrajnim ravicama (pampama) iz kojih se odjednom dramatično uzdižu Ande, sa svojom impozantnom špicastom granitnom krunom i tisuću metara visokim stijenama.
Ušiljeni vrhovi, još nedostižniji zbog čestih oluja i izuzetno jakih vjetrova, privlače penjače iz čitavog svijeta, pa tako i Marko Buljan Patagoniju zaljubljeno opisuje kao "tornjeve granita i leda u zemlji konstantnih oluja, igralište na kraju svijeta rezervirano samo za najbolje alpiniste", i dodaje da su u penjačkoj zajednici "udaljenost od civilizacije, teški vremenski uvjeti i izuzetno zahtjevne planine dali Patagoniji mitski status".
Puno je impresivnih vrhova koji obiluju teškim penjačkim smjerovima, a najpoznatiji su Cerro Torre i Cerro Fitzroy te Torres del Paine. Baza za prva dva vrha je El Chalten u Nacionalnom parku Los Glaciares u koji su članovi ekspedicije stigli dva dana nakon što su poletjeli iz Venecije. El Chalten znači "Planina koja se dimi" i to, nekada malo planinsko selo, danas je turistički centar s hostelima, hotelima, restoranima, trgovinama i penjalištima, stotinama trekkera i penjača iz cijelog svijeta.
El Chalten bilo im je do kraja ekspedicije dom u kojem su čekali da se vrijeme smiri – jer Patagonija im je čim su stigli odlučila pokazati svoju olujnu ćud i baza u kojoj se u dobroj atmosferi ushićeno planiralo i proučavalo prognozu s ostalim alpinistima, a nikada im nije bio draži i ljepši nego kada bi mu se iscrpljeni od penjanja vraćali na kraju dana.
Epsko vrijeme
Tjedan dana čekali su povoljniju prognozu i za prvi uspon odabrali dva vrha u masivu Cerro Torre - El Mocho i Torre Media Luna, koji se nalaze jedan pored drugog ispod višeg Cerro Torrea. Čitav su dan hodali s natovareni po teškom terenu do Niponina gdje se može podići šator, kako bi drugi dan penjali. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu, ali drugo jutro Patagonija se opet odlučila zaviti u maglu, a njih išibati jakom kišom i vjetrom. Nije bilo druge nego vratiti se u El Chalten. Ali moral nije padao, „odustati od uspona zbog lošeg vremena, iako si cijeli dan hodao - to je sve normalno i na to si spreman“ komentira Vitez.
Opet su se redali dani kiše i vjetra, i tako je i prebrzo stiglo vrijeme za povratak dijela ekipe - Boris Čujić, Igor Čorko i Elvin Sindičić morali su se vratiti, a ostali su Ivan Vitez, Marko Kalčić, Marko Buljan i Siniša Škalec.
Nova prilika za uspon pružila se tek nakon tjedan dana. Kada su nakon sedam sati hoda stigli u dolinu podno Cerro Torrea, zatekli su planirani smjer Chiaro di luna na Aguji Saint-Exuperyju potpuno prekriven svježim snijegom, pa su umjesto njega odabrali El Mocho i Aguju de la Medialuna. Ujutro je opet bilo hladno i oblačno, ali ekipa je odlučila iskoristiti to što barem ne pada kiša. Ivan Vitez i Siniša Škalec krenuli su u smjer Frader-Pisafe na El Mochu, a Marko Kalčić i Marko Buljan u Rubio y Azul na Medialuni. Ova dvojica su jedva 50 metara od vrha odlučili ne riskurati i vratiti se – jer vrijeme se opet pogoršalo. Ivan i Siniša uspješno su ispenjali svoj smjer u nešto zaklonjenijem El Mochu. Digao se vjetar, kiša je i dalje padala, pa je bilo jasno da su ispenjali što se moglo i da je vrijeme za dobar stari El Chalten.
Iskorišten svaki čas
Do povratka kući, četvorica članova ekspedicije imali s su još samo jednu priliku za odlazak u planine. Kratkotrajno poboljšanje vremena iskoristili su za odlazak na Aguju de I'S u masivu Fitzroy, zbog toga što je to vrh s najkraćim pristupom, samo šest sati hoda s dvije tisuće metara visinske razlike. Smjer Cara Este koji je inače relativno pristupačan, našli su u prilično zahtjevnim uvjetima - pukotine su ili bile pune snijega ili se iz njih slijevala voda.
"Nakon skoro 4 tjedna borbe sa uvjetima stajali smo sva četvorica na patagonijskom vrhu usred Fitzroy masiva! Doduše nismo istovremeno, nego jedan po jedan, jer je vrh bio previše uzak i šiljast za više od jedne osobe. Trenutak i mjesto za pamćenje, ponovilo se još tisuću puta!" opisuje uzbuđenje Marko Buljan.
A da sve bi i on sve ponovio, priznaje nam i Ivan Vitez. Možda bi drugi put išao na dulji period i s familijom, kaže, ali „Patagonija je definitivno područje u koje bi se htio vraćati. Svaka stijena tamo predstavlja izazov i svaki uspon ima dodatnu vrijednost jer je potrebno uložiti energije i strpljenja. Naravno, vrijeme diktira sve, a bitno je pokušati čak i kad prognoza nije obećavajuća."
Strast prema daljinama: Čaroban svijet kretanja mladog putnika i fotografa Tonija Vranješa
