Kada sam saznao da mi je za slobodan vikend u srpnju u Makedoniji na rasporedu jedan od tri festivala piva (Skopje, Ohrid i Prilep), a kako sam po vjeri pivopija i obožavatelj makedonskih specijaliteta, znao sam što mi je činiti. Tuluuum! I tako sam na ugodnom letu Croatia Airlinesa uz hladnu Žuju i ćaskanje sa ženskom rukometnom kadetskom reprezentacijom, tek nakon nešto više od sat vremena sletio na moderan i uredan skopski aerodrom, logično nazvan Aleksandar Makedonski. Najpopularniji balkanski Aleksandar uz našeg Stankovića je prisutan na svakom koraku, materijalu i obliku, od gipsa do kriptonita pa ne savjetujem brojanje njegovih bisti, jer svako malo nikne neki novi, baš kao i gigantski ortodoksni križevi koji vas nekako orlovski gledaju sa ama baš svakog brda. Najljepši dio na putu do konaka bile su sitne, slatke kapelice/crkvice, još jedan u nizu dokaza da je makedonska vlast opako uložila u svjetovno uređenje svoje metropole. Umjesto u ceste...
Moj tradicionalni, jedini i nezamjenjivi vodič kroz Skopje, ekonomist, pivadžija i ćevapolog Vinko, vodi me na točeno Skopsko i leblebije prije spavanja, pa pijuckamo tri komada, a ja se iskreno veselim sasvim kvalitetnim okusima Skopskog i lokalno punjenog Amstela. Dvije gitare trešte, rock and roll je u zraku (u disko klubovima su zakonom zabranjene cajke!), četvrtak je navečer, stotinjak veselih ljudi pijucka i pjeva na periferiji grada koji živi i diše, i uskoro se opet osjećam kao da sam doma. A prošlo je šest godina...
Nakon što sam zorom popio kavu i odradio posao (prednosti freelancera!), krećemo na prvi od brojnih bureka. Kako sam veći obožavatelj ove plemenite savijače (pogotovo od mesa), lagano gubim kompas kad na placu u Dračevu jedem jedan od top 5 bureka ikad, uz onaj podno Dolca, kod stadiona u Varaždinu i Farukov u Daruvaru... Masno prhko tijesto, esencija mesa prožeta izmučenim, nevidljivim lukom, premalo paprike (ne znaju za papar, zašto i bi pored takve aleve paprike) i file, ali općenito - fantastično.
Burek light, čista svila... Pardon, odlutah, ali stvarno je bio sjajan kao uvertira u posjet Skopskoj Pivovari. Unatoč nepuštanju gostiju u kratkim hlačama, sjajnom susretljivošću domaćina, glavnog tehnologa, ulazimo u Pivovaru i uz saznavanja zanimljivosti iz pivskog svijeta, kušamo nepasterizirani i nefiltrirani Amstel, koji nam sjeda kao Robben Van Persieju, dakle – savršeno.
Uz pokoju zanimljivu informaciju, kako je Skopsko radler proglašeno najboljim u regiji, i kako je njihov brand i dalje na vrhu, unatoč jakom naletu Zlatnog Daba iz Prilepa, odlazimo i u Irish Pub na promenadi, gdje pijemo mlado Skopsko, vjerojatno najbolje makedonsko pivo. Makedonke amforaste građe defiliraju centrom grada, a mi se čudimo forsiranoj kipizaciji Skopja, i odustajemo nakon osamdesetog izbrojanog. Bronca, gips, zlato, aluminij... Što je previše je previše, iako Godzilasti Aleksandar na konju ulijeva neko strahopoštovanje.
Nakon satiranja šopskom salatom (rajčica, krastavac, pečena paprika, ovčji sir) i mandže (fila za punjenu papriku u jušnom obliku, i bez paprike), krećemo na poprište Prilep Beer Festa, sat i pol udaljenog od glavnoga grada...
Jedina makedonska autocesta ne ulijeva sigurnost, na benzinskim pumpama nema piva, ali kako ukrcavamo Vinkovu kumu, tako tulum prelazi na viši level. Jesam li spomenuo da su Makedonke vesele, brbljave duhovite i uvijek orne za zezanciju? Da, obožavam ih, pa vrijeme do mjesta na kojem trebamo dva dana piti i jesti prolijeće u trenu. Dok prolazimo pored Velesa, pada mi na pamet nova reportaža – svi gradovi bivše Jugoslavije koji su morali nositi Titovo ime... Ali o tome više u nastavku...
