Na vrhu brda, usred vjetrovite ceste, smjestilo se malo, slikovito selo. U tom selu se nalazi trg, na trgu je stara, kamena kuća, a u kući živi princeza. Iako ovo zvuči kao bajka koju ćete klincima ispričati prije spavanja, ovo je početak prave priče o selu Seborga u sjeverozapadnoj Italiji.
Stanovnici ovog sela su jasni: Seborga nije dio Italije. Iako se smjestila u Liguriji, poznatoj talijanskoj regiji u blizini francuske granice, oni tvrde da je Seborga glavni grad potpuno neovisne nacije – sa zastavom, valutom, himnom i vladarom. Čak izdaju i svoje putovnice.
"Seborga nikada nije pripadala Italiji, povijest je pogriješila"
Njihova zastava je plavo – bijela i vijori se gotovo sa svake zgrade, a prizori koje ćete ondje vidjeti, izgledaju doslovce kao slike s razglednica iz ruralnih dijelova Italije.
Na lokalnim trgovinama, mogu se vidjeti natpisi da ondje prihvaćaju Seborgan Liguino, valutu koja je trenutno jednaka oko 40 naših kuna, a na registracijskim tablicama možete vidjeti nacionalni grb koji ponosno ističu.
Ako posjetite Seborgu, na svakom uglu ćete vidjeti dokaze njihove neovisnosti. Stanovnici kažu da postoji mnogo fizičkih dokaza i dokumenata o tome da Seborga nikada nije službeno pripojena Italiji i da je njihov sadašnji geografski status zapravo posljedica povijesnih pogrešaka.
„1729. godine, Seborgu je kupila Kraljevina Sardinija, s još oko 14 četvornih kilometara okolnog područja. Sardinija je kasnije pripala Italiji. Ipak, kupoprodajni ugovor nikad nije potpisan, pečatiran i plaćen pa ne prihvaćamo da vrijedi. Postoje dokazi da je, prije ovog dokumenta, kneževina bila samostalno područje kojim se efektivno upravljalo“, objasnila je princeza Nina Menegatto, koja je ujedno i ministrica vanjskih poslova.
Renovirali su kuću pa postali princ i princeza
Princeza Nina i princ Marcello, nisu rođeni Seborgani. Nina je rođena u Njemačkoj, a u Seborgu je, sa svojim mužem Marcellom, došla iz Monaka. U Seborgi su pronašli staru kuću i renovirali je. To se stanovnicima jako svidjelo pa su predložili princu da se kandidira na izborima za sljedećeg poglavara. Marcello je abdicirao 2019., a Nina je onda preuzela njegovu funkciju.
60-tih godina prošlog stoljeća, voditelj lokalne zadruge za uzgajivače cvijeća, Giorgio Carbone, počeo je istraživati povijest grada. Ubrzo je otkrio dokaze o neovisnosti i uvjerio mještane da na referendumu glasaju za neovisnu državu. Stanovništvo je odlično reagiralo na tu ideju pa su brzo Georgia postavili za svog prvog vladara.
„On je bio poseban lik. Bio je vrlo pametan čovjek, biznismen koji je govorio nekoliko jezika. Ostavljao je dojam pomalo ludog čovjeka, prvenstveno jer je bilo ludo to što je radio. Na kraju je Seborgu stavio na kartu, a to je uistinu bilo nevjerojatno“, rekla je princeza Nina i dodala da je njegovu težnju za neovisnošću ostvarila snaga lokalne zajednice.
Država sa seoskim običajima
Ovo nevjerojatno selo živi od poljoprivrede i cvijeća. Nedavno se počeo razvijati i turizam, jer su ljudi vrlo znatiželjni oko načina života i zanimljive povijesti pa sve češće dolaze iz prve ruke vidjeti kako izgleda Seborga.
Stanovništvo, njih 300-tinjak, međusobno se znaju, druže i podržavaju. To zajedništvo je jedan od glavnih razloga zašto tradicija Seborge još uvijek živi. Ako stanovnike Seborge pitate koje su nacionalnosti, najčešće će reći da su Seborga i Talijani.Iako bi trbali biti ljuti na Talijane, kod Seborgana nema negativnih osjećaja.
Možete li zamisliti svijet u kojemu političari volontiraju? To je Seborga
Nevjerojatna je činjenica da su vrhovni poglavari Seborge, zapravo volonteri koji ne očekuju nikakvu financijsku potvrdu da dobro obavljaju svoj posao. Svim mogućim naporima se pokušavaju u međunarodnoj zajednici istaknuti kao neovisna država koja uistinu brine o svome stanovništvu, ali neuspješno.
„Ovo je zaista teško. Pogledajte druge zemlje koje žele biti neovisne, pogledajte Kataloniju. Često se tješimo da se čuda događaju i da ćemo na kraju dobiti ono što želimo i prije svega – zaslužujemo. Ne možemo izaći na trg i noževima se boriti protiv Talijana, to nije odraz naše nacije“, govori princeza Nina.
Iako po svim parametrima imaju razlog za pobunu, Seborga strpljivo čeka svoj trenutak. Kako kaže princeza Nina, „službeno bi trebali biti u ratu, a neslužbeno smo jako dobri prijatelji“.
Seborga možda nikad neće doživjeti da ih svijet prihvati kao neovisnu državu, ali to njima nije nikakav problem, svo dok u zajedništvu njeguju svoju bogatu tradiciju.
